Evanđelje dana za nedjelju, 12. ožujka 2023. godine: Izvor vode koja struji u život vječni. (Ivan 4, 5-42)
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura.
Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: “Daj mi piti!” Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. Kaže mu na to Samarijanka: “Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?”
Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovori: “Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.” Odvrati mu žena: “Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?”
Odgovori joj Isus: “Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji
u život vječni.” Kaže mu žena: “Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati.” Nato joj on reče: “Idi i zovi svoga muža pa se vrati ovamo.” Odgovori mu žena: “Nemam muža.” Kaže joj Isus: “Dobro si rekla: ‘Nemam muža!’ Pet si doista muževa imala,
a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla.” Kaže mu žena: “Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.” A Isus joj reče: “Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu
u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.” Kaže mu žena: “Znam da ima doći Mesija zvani Krist – Pomazanik.
Kad on dođe, objavit će nam sve.” Kaže joj Isus: “Ja sam, ja koji s tobom govorim!” Uto dođu njegovi učenici pa se začude što razgovara sa ženom. Nitko ga ipak ne zapita: “Što tražiš?” ili: “Što razgovaraš s njom?” Žena ostavi svoj krčag pa ode u grad i reče ljudima: “Dođite da vidite čovjeka
koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?” Oni iziđu iz grada te se upute k njemu. Učenici ga dotle nudili: “Učitelju, jedi!” A on im reče: “Hraniti mi se valja jelom koje vi ne poznajete.”
Učenici se nato zapitkivahu: “Da mu nije tko donio jesti?” Kaže im Isus: “Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo. Ne govorite li vi: ‘Još četiri mjeseca i evo žetve?’
Gle, kažem vam, podignite oči svoje i pogledajte polja: već se bjelasaju za žetvu. Žetelac već prima plaću, sabire plod za vječni život da se sijač i žetelac zajedno raduju. Tu se obistinjuje izreka: ‘Jedan sije, drugi žanje.’ Ja vas poslah žeti ono oko čega se niste trudili; drugi su se trudili, a vi ste ušli u trud njihov.” Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila: “Kazao mi je sve što sam počinila.” Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi pa govorahu ženi: “Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.”
Evanđelje dana – komentar
Žeđaš li za Bogom – jedinim pravim izvorom obilnog života i radosti koja traje zauvijek? Ivan nam u svom evanđeoskom izvještaju pokazuje kako je Isus srušio zidove podjela i otvorio put da ga svi prihvate kao Gospodina i Spasitelja, Iscjelitelja i Otkupitelja.
Isusovo javno djelovanje bilo je usredotočeno uglavnom u Galileji i Jeruzalemu. Rijetko je napuštao fizičke granice Izraela. Ali jednom prilikom na početku svoje službe odlučio je proći kroz Samariju, koja je bila zabranjena za Židove jer nisu htjeli imati ništa s njima (Ivan 4, 4).
Ivan nam govori da se Isus odlučio zaustaviti na Jakovljevom zdencu, mjestu od velikog vjerskog značaja i za Židove i za Samarijance. Jakov je bio jedan od tri velika patrijarha – počevši od Abrahama, oca vjere, i Izaka, njegovog sina, koji je pak Jakovljev otac. Isus je prepoznao Jakova kao jednog od svojih predaka u tijelu, a također je shvatio da je njegova vlastita misija bila ispuniti obećanja saveza koja je Bog sklopio s Abrahamom, Izakom i Jakovom. Isus sada dolazi na Jakovljev zdenac, ne samo da se odmori, već da donese otkrivenje dobre vijesti spasenja narodu Samarije.
Kad su Isus i njegovi učenici stigli do Jakovljeva zdenca, poslao ih je naprijed da kupe hranu. Isus je ostao sam kod zdenca. Kad se pojavila Samarijanka, iznenadila se ugledavši Židova kako sjedi pokraj bunara na oštrom podnevnom suncu. Kad je prišla zdencu i počela crpiti vodu svojim užetom i kantom, Isus ju je pozdravio i počeo dugo razgovarati s njom. Prema tadašnjim običajima bilo je nedolično, pa i skandalozno vidjeti muškarca sa ženom na javnom mjestu. Od svih ljudi koje je Isus mogao izabrati za osobni susret toga dana, zašto je odlučio razgovarati sa Samarijankom? Ne bi li mu bilo korisnije razgovarati s jednim od vodećih Samarijanaca – jednim od njihovih starješina, pismoznanaca ili učitelja? Što bi Isus mogao imati sa ženom koja nikad prije nije čula za njega?
Dok pratimo priču zabilježenu u 4. poglavlju Ivanova evanđelja, ne treba dugo da otkrijemo pravi motiv i razlog Isusova razgovora sa ženom na lošem glasu. Nakon što je Isus govorio o “živoj vodi”, sada joj se obraća vrlo izravno na vrlo osoban način kako bi je doveo k sebi. Isus otkriva da zna sve o njoj – čak i njezine tajne grijehe, propuste, raspušten život. Odjednom je prisiljena suočiti se sama sa sobom. Međutim, njezin je trenutni odgovor izbjeći Isusov unutarnji pogled na njezino srce i dušu. Ona pokušava usmjeriti razgovor na drugu temu – na jedno od glavnih vjerskih pitanja između Židova i Samarijanaca – gdje bi se trebalo voditi pravo štovanje Boga. Samarijanci su sagradili svoj hram na brdu Gerazim, dok su Židovi smatrali da je pravi hram bio na brdu Sionu u Jeruzalemu.
PROČITAJTE: 3 neobične žene koje je Isus volio
Isus objašnjava da je Bog namijenio da zemaljski hram bude tip ili obrazac nebeskog hrama koji je duhovan – nije napravljen ljudskim rukama, već djelom Duha Svetoga koji prebiva u nama. Božji naum, koji ostvaruje preko svoga Sina Isusa, jest izgradnja duhovnog hrama – Bog Otac koji prebiva sa svojim narodom, po svome Sinu Isusu, kroz djelovanje svoga Duha Svetoga. Isus Spasitelj je onaj koji nas pomiruje s Bogom i koji nam omogućuje da slobodno dođemo u Očevu prisutnost da mu se poklonimo “u Duhu i istini”.
Dok Isus govori Božju istinu Samarijanki, on budi uspavanu vjeru i čežnju u njezinu srcu da se Božja obećanja ispune. Sada počinje jasnije vidjeti “očima vjere” i duhovnim vidom. I sada priznaje da vjeruje da će Mesija doći i otkriti Božje kraljevstvo. Tada Isus otvara “oči njezina srca” da prepozna da je on doista Mesija i Spasitelj svijeta koji je došao spasiti nju i sve koji u njega vjeruju.
Kratka molitva uz današnje Evanđelje
Gospodine Isuse, moja duša žeđa za tobom. Ispuni me svojim Duhom Svetim da uvijek nalazim radost u Tvojoj prisutnosti i težim vršenju Tvoje volje. Amen!
