Jednom sam se penjala na umjetnoj stijeni za penjanje, i kada sam došla do vrha, okrenula sam se i pogledala prema dolje, i sledila se. Savladala me panika i nisam se mogla pustiti. Visila sam gore i čvrsto se držala za uže, u tolikom strahu da nisam mogla pustiti ruke, premda sam znala da gore ne mogu ostati zauvijek.
Ono što sam osjećala na vrhu tog zida bio je strah. Nije to bilo prvi puta da sam se susrela sa strahom. Strah i ja smo zapravo stari prijatelji. Poput sjene, strah me prati gdje god idem. Kad vidim pauka, skočim. Kada vidim zmiju, pobjegnem u drugom smjeru. A kada mislim na budućnost, utroba mi se stisne.
Dvije vrste straha
Strah je uobičajena emocija. Možda zafrkavamo svoje prijatelje za njihov strah od klaunova ili miševa, ali duboko u sebi, svi znamo da imamo svoje vlastite strahove. To ne moraju biti krznena bića koja nas plaše. Umjesto toga, to može biti strah od samoće, ili strah od gubitka svega što smo radeći stekli, ili strah od odbacivanja. Bez obzira na oblik, strah je nešto s čime smo se svi susreli u nekom trenutku našeg života.
Pismo puno toga govori o strahu. Ako samo potražimo riječ „strah“ u našoj Bibliji, ona će se pojaviti stotine puta. Ipak, u Bibliji nije svaki strah isti. Postoje dvije glavne vrste o kojima Pismo govori. Prvo, tu je strah Božji; drugo, strah od svega ostalog.
Ova druga vrsta straha o kojoj Biblija govori odnosi se na našu želju da kontroliramo svijet oko sebe. To je strah od gubitka onoga što nam je važno, bilo da je to naš posao, naša obitelj, naš ugled, naše zdravlje, ili naši životi. Nekad to znači sakrivanje od onoga čega se bojimo u nadi da nas to neće zadesiti. A nekad je to pokušaj kontroliranja svakog detalja našeg života, držeći se čvrsto za ono što nam je najvažnije. Ova nas vrsta straha udaljava od Boga. Govori nam da smo prepušteni sami sebi i da nema nikoga kome je stalo da nam pomogne. Govori nam da se Bog zapravo ne brine za nas. Ovaj strah stvara gigante iz onoga čega se bojimo, toliko velike gigante da mislimo da ih čak ni Bog ne može pobijediti.
Kada je riječ o ovoj vrsti straha, Biblija kaže da ga napustimo. „Ne boj se, jer sam ja s tobom; ne budi obeshrabren, jer ja sam Bog tvoj: ja ću te ojačati; jest, ja ću ti pomoći; jest, ja ću te poduprijeti desnicom svoje pravednosti.“ (Izaija 41,10).
Sveti strah
Ipak, postoji još jedan strah o kojem Biblija govori, onaj kojeg moramo posjedovati. Ova je vrsta straha pozitivna. Suprotna je svim našim drugim strahovima. Donosi mudrost, radost, odmor i život. To je sveti strah – strah Božji.
– „U strahu Gospodnjem je jako pouzdanje i djeca će njegova imati pribježište.“ (Izreke 14,26)
– „Strah Gospodnji teži k životu, i zadovoljan će biti onaj tko ga ima; njega
zlo neće pohoditi.“ (Izreke 19,23)
– „Slavite Gospodina! Blagoslovljen je čovjek koji se boji Gospodina, koji silno uživa u njegovim zapovijedima.“ (Psalam 112,1)
John Piper opisuje strah Božji kao situaciju u kojoj smo zahvaćeni strašnom olujom dok istražujemo arktički ledenjak. Oluja je toliko jaka da se bojite da će vas otpuhati ravno preko ruba litice. Ali onda otkrijete pukotinu u ledu gdje se možete skloniti i pronaći utočište. Iako ste zaštićeni, gledate kako oluja prolazi pored vas sa nekom vrstom „zadovoljne drhtavice“. On piše:
U početku je postojao takav strah da ova strašna oluja i strašan teren može predstavljati vaš život. Ali onda ste pronašli utočište i stekli nadu da ćete biti na sigurnom. No, nije svaki osjećaj straha nestao iz vašeg srca. Nestao je samo strah od kojeg ste bili životno ugroženi. Ostalo je drhtanje, strahopoštovanje, čuđenje, osjećaj da se nikad više ne biste željeli naći u takvoj oluji ili biti protivnik takvoj snazi… Strah Božji je ono što je ostalo od oluje kada ste na sigurnom mjestu s pogledom ravno usred oluje… Oh, koje je oduševljenje biti ovdje u središtu strašne Božje sile, a opet zaštićeni od strane samog Boga! (The Pleasures of God, 186–187).
Bojati se Gospodina znači biti poput Mojsija i izuti našu obuću jer stojimo na svetom tlu (Izlazak 3,5). To znači biti poput žene na zdencu koja se licem u lice suočila s Onim koji ju je jako dobro poznavao. Ona se susrela s milošću, te u čudu otrčala u grad kako bi svima rekla: „On mi je rekao sve što god sam učinila.“ (Ivan 4,28-29). To znači biti poput učenika koji su bili u strahu za svoje živote usred strašne oluje na moru. No, nakon što su vidjeli da je Isus jednostavno sa svojim riječima utišao oluju, ostali su u čudu. „A oni, silno prestrašeni, jedan drugome rekoše: ‘Kakav je to čovjek da mu se i vjetar i more pokoravaju?’“ (Marko 4,41). Isto kao što je g. Dabar rekao za Aslana: „Bezopasan? Tko je rekao išta o tome? Naravno da nije bezopasan. No, on je dobar.“
Ova vrsta straha znači uhvatiti se za čudo evanđelja koje kaže da je sveti i pravedni Bog uzeo ljudsko obličje i ušao u ovaj grešni svijet da bi nas spasio od kandži smrti. To znači biti potpuno zadivljeni činjenicom da smo radi Isusa postali djeca Božja, te slobodno možemo pristupiti prijestolju milosti s potpunim povjerenjem i bez srama. To znači vidjeti njegovo djelo u našim životima i biti zaprepašteni time koliko nas voli, koliko nam daje i brine za nas.
Prihvaćanje straha Božjeg
Na tom užetu na vrhu stijene za penjanje visila sam koliko god sam dugo mogla. „Samo ga pusti!“ Čula sam glas koji je vikao prema meni. Sa drhtavim rukama i kratkim uzdisajima, nagnula sam se unatrag i pustila pričvršćeni sustav. Polako sam se spustila na zemlju gdje su mi iscrpljene noge dotakle tlo.
Ne želim imati takve strahove – strahove koji me guše, paraliziraju i kontroliraju. Želim imati strah koji me upućuje i okreće Bogu, pronalaziti utočište u Njemu. Želim strah koji me tjera da se usred oluje uzdam u Njega, i stojim u strahopoštovanju prema Njegovoj predivnoj milosti. Želim imati strah koji će me natjerati da ispustim sve iz svoje ruke za što se čvrsto držim i vjerujem Njemu da imam sve što trebam. Želim pravi strah, vrstu koja rastjeruje sve ostale strahove. Želim strah Božji.
Autorica: Christina Fox; Prijevod: Vesna L.; Izvor: Desiring God
