Kad ste zadnji put bili radosni?
Mislim, stvarno radosni; ne samo osjećali se sretno, već osjećali duboko zadovoljstvo znajući da ste u središtu volje Nebeskog Oca.
Imali nezamjenjivi osjećaj Njegovog zadovoljstva.
Radost se ne gubi.
Radost se ne može izgubiti, kao što izgubimo ključeve ili račun od 50,00 kn koji nam je ispao iz džepa dok smo hodali ulicom.
Radost se ne gubi. Ne idete nedjeljom u crkvu da biste se ispunili radošću i onda je izgubili negdje između nedjeljnog poslijepodneva i ponedjeljka ujutro.
To nije način na koji radost funkcionira. Radost se može ukrasti, ali ne izgubiti. A radost se krade kad ostavimo nezaštićen ulaz u naš život.
Radost se ne može oduzeti bez naše dozvole.
Baš kao što nitko ne može oduzeti našu imovinu bez našeg dopuštenja, postoje stvari koje često činimo, a koje neprijatelju daju poziv da dođe i ukrade našu radost.
Kada napustite svoj dom ili parkirate automobil, zaključavate vrata. Je li tako?
Ne ostavljate svoj dom otključanim dok vas nema.
Ne ostavljate ključeve vašeg automobila u bravi.
To bi bio poziv nekome da dođe i opljačka vas! Na isti način je s neprijateljem naših duša. Postoje stvari koje radimo i pozivamo ga da dođe i ukrade našu radost.
Ako se upravo sada borite za svoju radost, trebate…
- Zaključati vrata
- Povući rolete
- Staviti svoju opremu
Kad osjetimo da radost izlazi iz naših života, prvo trebamo odgovoriti tako da napravimo duhovnu inventuru, baš kao što bismo to učinili da otkrijemo da smo opljačkani.
Moramo pregledati svako područje našeg života i utvrditi kako je neprijatelj ušao, a onda moramo osnažiti to slabo područje tako da se više ne može vratiti!
Ovo su dvije stvari koje nam kradu radost u životu:
1. NEPOSLUŠNOST
Neposlušnost je jedan od najčešćih načina na koji nam neprijatelj krade radost.
U ovom netolerantnom društvu u kojem vlasti strahuju zauzeti stav i zahtijevati pridržavanje pravila, zakona i reda, imamo čitavu generaciju kojoj riječ „poslušnost“ zvuči strogo, osuđujuće i legalistički.
Ova kultura buntovnosti također je ušla u crkvu.
Odjednom Božji zakon više nije standard za većinu kršćana; to je evoluirajući dokument podložan kulturnim normama i praksama.
Tijekom proteklih nekoliko generacija, vidjeli smo lagano udaljavanje od važnosti poslušnosti i nagrada koje ona donosi u naše živote kao vjernika. Na njezino mjesto smo toliko sveli važnost grijeha da više ne vidimo grijeh kao nešto ozbiljno. I nešto što uništava naš odnos s Bogom i inficira svako područje našeg života do toga da postajemo neosjetljivi na Duha Svetoga.
Neprijateljska strategija je da vas opljačka, ubije i uništi. A jedan od prvih načina na koji to čini jest da vas prevari i uvjeri kako neposlušnost nije ništa strašno.
Još jedna riječ za neposlušnost jest pobuna, a ovo je što Bog kaže o pobuni: „Jer nepokornost/buntovnost je kao grijeh čaranja, a samovolja je kao zločin i idolopoklonstvo“ (1. Samuelova 15,23).
Ako želimo živjeti u Gospodinovoj radosti, za cilj moramo postaviti u našim srcima da ćemo svakodnevno živjeti poslušno.
Znači li to da nikada nećemo pogriješiti?
Ne. Samovoljna neposlušnost i nenamjerni grijeh su dvije različite stvari, a u Starom zavjetu vidimo da je postojala žrtva za nenamjerni grijeh, a kazna za svjesnu neposlušnost bila je smrt.
Iako danas ne postoji smrtna kazna za namjernu neposlušnost, vjerujem da kada se Božji narod odluči namjerno uključiti u grijeh, poziva smrt u svoje živote. Ostavljaju otvorena vrata neprijatelju da dođe i donese smrtno uništenje u njihovim srcima!
Kada kršćanin nenamjerno griješi ili shvati da je ostavio otvorena vrata neprijatelju kroz namjernu neposlušnost, treba se poniziti i pokajati pred Gospodinom i obnoviti svoj odnos s Njime.
2. NEOPRAŠTANJE
Sjećam se da sam sjedila na kauču u dnevnoj sobi svoje mame, i suze su mi tekle niz lice. Dijelila sam s njom svoje duboko razočaranje i neuspjeh u službi.
Služenje je teško.
Svaki put kad radite s ljudima je teško, ali čini se da postoji veće očekivanje od ljudi kada ste u službi. Neka od njih su osnovana, ali ponekad su previsoka, a pritisak da se zadovolje ta nerealna očekivanja može vas ostaviti u zamci neuspjeha i razočaranja.
No, pravi izvor moje depresije je bio nešto drugo – neopraštanje.
Istina je da sam imala očekivanja od ljudi oko mene i da ih nisu ispunili, i bila sam razočarana. Umjesto priznavanja vlastitog neuspjeha, dopustila sam da se razočaranje pretvori u gorčinu.
Neriješena povreda, razočaranje ili sukob ne miruje. Inficira se; a kad ne uspijemo riješiti tu infekciju, ona se gnoji i raste.
Na kraju postane rak koji izjeda sam život našeg duha.
Isus je o tome vrlo ozbiljno govorio u Mateju 6: „Ako li ne oprostite ljudima prijestupe njihove, ni Otac vaš neće oprostiti prijestupe vaše.“
Hebrejima 12 nas vodi korak dalje. „Težite za mirom sa svima, i za posvećenjem, bez kojega nitko neće vidjeti Gospodina! Pripazite da tko ne otpadne od milosti Božje, da kakav korijen gorčine ne proklija te vam bude na smutnju pa se time okaljaju mnogi.“
Ovdje vidimo kako gorčina uzrokuje „smutnju“ i prljavštinu u našim životima. Doslovno ostavlja neprijatelju otvorena vrata za ulazak i trovanje naših života.
Zato je Pavao rekao: „Neka sunce ne zađe nad vašom srdžbom. I ne dajte mjesta đavlu!“ (Efežanima 4,26-27).
Ako želimo hodati u izobilju radosti, svakodnevno moramo oprostiti svima koji su nas povrijedili. Nanijeli nam velike povrede. Male povrede. Doslovno – svaki – put.
Neka praštanje postane dio vašeg života. To zaključava vrata neprijatelju i donosi obilnu radost Duha Svetoga u naše živote!
Stoga mi dopustite da vas opet pitam:
Kad ste zadnji put bili radosni?
Jeste li uzeli vremena i napravili inventuru svog duhovnog života? Znate li kako je neprijatelj ušao i opljačkao vam radost koja vam kao Božjem djetetu s pravom pripada?
On nema ovlasti ukrasti vam radost, osim ako mu ne dozvolite.
Vrijeme je da pronađete mjesto ulaska i zaključate ga!
Autorica: Rosilind Jukić; Prijevod: Vesna L.; Izvor: Rosilindjukic.com
