Kakve su to duhovne oči? Znamo da imamo oči kojima promatramo svijet i stvari oko nas; mogli bismo ih nazvati tjelesnim očima kojima promatramo materijalnu stvarnost. Prema Bibliji ili Svetom pismu doznajemo da postoje i duhovne oči koje vide duhovno, odnosno nematerijalno. Možda nas na prvi pogled zbunjuju riječi Gospoda Isusa zapisane u Evanđelju po Ivanu: “‘Ja sam došao na ovaj svijet da ispunim odredbu: da vide koji ne vide, da oslijepe koji vide!’ To čuše neki farizeji koji bijahu s njim te ga upitaše: ‘Zar smo i mi slijepi?’ Isus im odgovori: ‘Kad biste bili slijepi, ne biste imali grijeha. Ali sad vi velite: Vidimo, tako vaš grijeh ostaje.'” (Ivan 9,39-41)
Ovo je Isus izgovorio nakon što je otvorio oči slijepcu od rođenja. Naše oči igraju veliku ulogu u pogledu duhovne spoznaje i materijalne stvarnosti. Bog može proizvesti čudo u nama, pa tako i u našim očima. Evanđelist Matej piše: “Gospodnje je to djelo — kakvo čudo u očima našim.” (Matej 12,11)
Apostol Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima govori o otvrdnuću srca jednog dijela Izraela za koji stoji pisano: “Dade im Bog duh obamrlosti: oči takve da ne vide, uši takve da ne čuju, i to do današnjeg dana.” (Rimljanima 11,8) Padom u grijeh, Sotona je naše duhovne oči skoro oslijepio, tako da slabo vidimo, ili nikako ne vidimo duhovne stvarnosti oko nas. Imamo niz primjera u Bibliji koji govore o ljudima: kad im se otvore oči, mogu vidjeti one stvarnosti koje dotad nisu vidjeli.
Na samom početku Biblije imamo zapisan događaj koji će utjecati na sav ljudski rod do kraja vremena: “Nato će zmija ženi: ‘Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.’ Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno; ubere ploda njegova i pojede. Dade i svome mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo. Tada se obadvoma otvore oči i spoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače.” (Postanak 3,4-7) Bog je Adama i Evu smjestio u Edenski vrt i dao im za hranu plodove sa svih stabala u vrtu, osim plodova sa stabla spoznaje dobra i zla nasred vrta. To je bila izričita zabrana s upozorenjem na posljedice koje će snositi ako ne poslušaju.
Dakle, prekršaj Božje zapovijedi rezultirao je padom u grijeh i odvojenju čovjeka od Boga. Otvorile su im se duhovne oči, spoznali su da su goli, shvatili su da su pogriješili jer su prekršili Božju zapovijed. Osjećaj krivnje nagnao ih je da su počeli bježati i skrivati se pred Bogom, te su nastojali sebe opravdati — okrivljujući druge. Tako je Adam okrivio Evu da mu je ubrala i dala plod da jede, a Eva je okrivila zmiju da ju je prevarila. Njihovim prekršajem osuđenje je došlo na sve ljude.
Apostol Pavao u Poslanici Rimljanima to ovako opisuje: “Prema tome, kao što po jednom čovjeku uđe grijeh u svijet, a po grijehu smrt, tako smrt prijeđe na sve ljude jer svi sagriješiše.” (Rimljanima 5,12) Do dana današnjega čovjek bježi od Boga i ne priznaje svoj grijeh, jer netko drugi je kriv, a ne ja, upravo onako kako se prvi čovjek Adam pravdavao pred Bogom. Ali Bog je Bog ljubavi i on traži izgubljenog čovjeka, želi mu oprostiti i spasiti ga, ako dođe k njemu, pokaje se i prizna svoj grijeh. Tada će mu se otvoriti duhovne oči i uvidjet će svoju golotinju i ovisnost o Bogu Stvoritelju. Psalmist vapi Bogu i moli: “Otvori oči moje, da gledam divote tvoga Zakona.” (Psalam 119,18)
Mnogi ljudi s kojima sam razgovarao rekli su mi da su pročitali Bibliju i da nisu mnogo toga razumjeli što su pročitali. Da bismo razumjeli Bibliju, treba je čitati s molitvom, upravo onako kako je psalmist to činio, da Bog otvori naše oči. Obzirom da je Biblija nepromjenjiva Riječ Božja, moramo najprije vjerovati da Bog postoji i da nam On govori kroz svoju svetu Riječ. U Knjizi o Jobu, jednoj od najstarijih knjiga, čitamo o iskustvu Joba s Bogom: “Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada oči te moje vidješe. Sve riječi svoje zato ja poričem i kajem se u prahu i pepelu” (Job 42,5.6)
Za pretpostaviti je da je Job Boga vidio duhovnim očima, jer tjelesnim očima, kako nam Biblija govori, Boga nitko ne može vidjeti. Bog može izliječiti našu tjelesnu sljepoću, ali može otvoriti i naše duhovne oči. Gospod Isus je to činio dok je bio na ovoj zemlji kao Čovjek koji je imao božansku moć da to čini. Nakon uskrsnuća pošao je za dvojicom učenika koji su išli u selo Emaus. Sudjelovao je s njima u razgovoru, ali “njihovim očima bi uskraćeno da ga mogu prepoznati” (Luka 24,16). Tako su u međusobnom razgovoru stigli do sela, a Isus se pričini kao da ide dalje. Oni ga zamole da ostane s njima jer je dan na izmaku i približava se večer. On uđe i ostane s njima. “Dok je sjedio s njima za stolom, uze kruh, zahvali, razlomi ga pa im ga dade. Njima se otvoriše oči i prepoznaše ga… Ali njega nestade ispred njihovih očiju! Oni jedan drugome rekoše: ‘Zar nije srce gorjelo u nama dok nam je putem govorio i tumačio Pisma?'” (Luka 24,31.32)
Duhovnim očima možemo gledati kroz vjeru, a vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti koje ne vidimo. Osnova vjere je da kroz Krista činimo ono što kao ljudi u svojoj snazi ne možemo. Vjera ne zanemaruje stvarnost koju otkrivaju naša tjelesna osjetila, ali otkriva višu značajniju stvarnost — otkriva nam Boga. Apostol Pavao u 2. Korinćanima 4,18 piše: “… jer nama nije do vidljivog, nego do nevidljivog, ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo vječno”. Naša tjelesna osjetila zapažaju objektivno materijalno postojanje, ali mi smo stvoreni sa sposobnošću da shvaćamo i duhovne stvarnosti. Ako ne shvaćamo duhovne stvarnosti, to je radi nastupa grijeha, jer je Sotona zaslijepio naše duhovno oko. Namjera Sotone je da zaslijepi potpuno i neizlječivo. Ako smo duhovno slijepi, onda ne vidimo svoje grijehe sve dok nam Gospod ne otvori duhovne oči da vidimo svoje grijehe, pokajemo se za njih i molimo oprost.
Duhovno oko vidi samo pomoću svjetlosnog odsjaja — svjetlosti odzrcaljene u slavi koja odsjajuje u licu Isusa Krista. Ako sklonimo pogled s Isusa, nema odsjaja, obuzet će nas strah pred stvarnim problemima, naša vjera slabi, viša stvarnost nestaje, a prisutna je samo materijalna stvarnost. Apostol Pavao piše: “A tjelesni čovjek ne razumije što je od Duha Božjega, jer mu se čini ludost i ne može da razumije, jer treba duhovno da se razgleda.” (1. Korinćanima 2,14)
Zbog duhovne sljepoće i našega “Ja” Bog dopušta da prođemo kroz oluje i valove ovoga svijeta, da bismo spoznali svoje slabosti, otuđenosti i ovisnosti o Spasitelju i zatražili pomoć. Kad su se Adamu i Evi otvorile duhovne oči i kad su vidjeli da su goli, spleli su si pregače od smokvina lišća da bi sakrili svoju golotinju pred Bogom. Međutim, ta pregača od smokvina lišća nije dugo trajala, jer se lišće osušilo i odjeća je bila kratkog vijeka. I danas mnogi žele sakriti svoju sramotu — grijeh — i odjenuti se odjećom samopravednosti, a nisu svjesni da Bog sve vidi i zna. Bog je Adamu i Evi načinio odjeću od krzna. Da bi to učinio, zaklao je nevino janje i odjenuo palog čovjeka. To janje je praslika Krista, čija žrtva očišćava naše grijehe i vraća nas natrag Bogu u Eden, odakle smo istjerani radi neposluha. Ivan Krstitelj govori za Isusa: “Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta.” (Ivan 1,29) Molimo Gospoda da nam otvori naše duhovne oči, da spoznamo da smo grešni i da upoznamo Onoga koji nam može oprostiti naše grijehe i podariti nam život vječni.
Autor: Đuro Sremac
