Koje duhovne discipline bi bile korisne ako proživljavate mračne dane? U ovom tekstu otkrivamo pet disciplina koje vam mogu pomoći.
Upravo smo se vozili prema našem domu, nakon čudesno sretnog Božića provedenog s nekim članovima od naše obitelji. Naša nam je vlada dopustila da se toga jednoga dana pomiješamo, ali te smo se večeri morali odvesti kući spremni za sljedeću čaroliju strogih ograničenja zbog koronavirusa. Dok sam sređivao stvari kod kuće, suze su mi navrle na oči. Zašto? Jer, bio je to lijep dan, pun obiteljske sloge i radosti.
Pa, prirodno mračnim danima, za nas na sjevernoj hemisferi i sivom, vlažnom vremenu, kojeg smo imali poprilično, imamo i tuge nastale zbog Covid-19 ograničenja, bijedu društvenog udaljavanja, poremećaja crkve i neizvjesnosti oko toga kada bismo sljedeći put mogli vidjeti voljenu obitelj ili prijatelje.
U mojoj tuzi nema ništa posebno. Ali potaknulo me na razmišljanje koje bi duhovne discipline bile korisne za mene i za druge koji proživljavaju ovaj mrak.
Opisao sam ih u pet riječi.
Tugovanje
Tugovanje se usredotočuje na tri istine: Božji karakter, istinu o nama i žalost koja leži u korijenu svih naših tuga.
Na svijetu postoji velika razlika između prolijevanja suza i izlijevanja “suza Bogu” (Job 16,20). Jer kad plačem u prisutnosti Boga, to činim pred licem beskrajne ljubavi, nepogrešive mudrosti, nepromjenjive vjernosti i nepromjenjive dobrote; pred Ocem koji je poslao svoga Sina radi mog spasenja; ispred Sina koji me voli i koji se dao za mene; u snazi Duha koji u moje srce ulijeva ljubav. Plač može djelovati usamljeno; no plakanje pred Bogom to nikada nije.
Ali biblijska tužaljka, na primjer, u psalmima ili dijelu Tužaljki, također me prisiljava na to da se sjetim tko sam kada sam u tuzi. Po prirodi sam buntovnik u svijetu koji je pod grijehom. A opet u Kristu nisam samo buntovnik, nego sam opravdan; grješnik za kojeg nema osude, grješnik čije grijehe je podnio Gospodin Isus.
Pa zašto, kada sam u Kristu, moram tugovati? Možda Rimljanima 8,17 najjasnije to objašnjava: „Mi trpimo s Kristom da bismo s Njim mogli biti proslavljeni.“ U ovom svijetu očekujemo patnju. Bilo zbog bolesti, frustracija, ražalosti i slabosti ili za neke koji trpe progone, patnja nas ne bi trebala iznenaditi. Ali prekrasno je sjetiti se da ne patimo sami. Naše nas tuge dovode u zajedništvo s Kristom.
Zahvala
Jednom kad sam se osjećao prilično loše i kada sam bio pun samosažaljenja, prijatelj mi je napisao pismo u kojem mi je objasnio koliko je njemu koristila disciplina svakodnevne zahvalnosti. Umjesto da kori moj loš stav, on je nabrojao neke blagoslove na kojima se on zahvalio i rekao meni neka učinim isto. Nikad nisam zaboravio njegovu dobrotu i njegove savjete.
Zahvalnost ide rukom pod ruku u životu vjere s tužaljkama, kao što to često vidimo u Psalmima. Prožima molitve apostola Pavla. Ne zahvaljivati jedno je od temeljnih obilježja idolopoklonstva u Rimljanima 1,21. Iz Svetog pisma izgleda jasno da zahvalnost nije disciplina samo za ono vrijeme kad se osjećam zahvalnim, već disciplina i za mračne dane.
Stoga, ispočetka uzburkavam svoju dušu kroz iskazivanje zahvalnosti Bogu. Od Boga proizlazi svaki duhovni blagoslov (Efežanima 1,3): sve što posjedujemo u Isusu, tako da, prema riječima čudesne pjesme „nebo više nema što dati.“ Time što nam je dao Isusa, Bog mi je dao sve što nam treba za život i pobožnost.
To me tada potiče da svoju zahvalnost učinim posebnijom, dok istražujem načine kako se Bog brine u mom životu, dok radi sve Isusu na slavu i za moje dobro.
Radovanje
Nakon zahvalnosti slijedi disciplina radovanja. Opet, ona često zajedno postoji sa suzama, u paradoksu života vjere („tužan, ali uvijek radostan“, 2. Korinćanima 6,10). Moram si dopustiti da me se podsjeti, da budem uzburkan, da me ponovno zagriju istine koje znam o Bogu, mom Spasitelju; istine koje su mi naviještene u evanđelju Gospodina Isusa.
Ne želim se bojati biti osvježen. Razmišljao sam o tom neobičnom poticaju napisanom u Judinoj poslanici: „Čuvajte sami sebe u ljubavi Božjoj.“ (Juda 21) Odnosno, parafrazirajući: nastavite dalje i dalje na toj osnovi da vas Bog voli! Dopustite si da vas voli. Nemojte pobjeći od te ljubavi. Neobičan je ovo poticaj, ali nužan, jer je moja prirodna tendencija da bezobzirno pobjegnem; bilo u legalističku bijedu očajnog aktivizma, bilo u isprazno traženje sreće daleko od Boga ili u uvjerenje da je njegov zakon represivan i uništavajući.
Zauzimanje
Nedavno sam propovijedao 2. Korinćanima 8,9 i bio sam pogođen protokom Božanske milosti: Isus je postao siromašan i svoje bogatstvo dao nama, što nas onda potiče da se dajemo za druge kako bi i oni mogli postati bogati. Kad Pavao opisuje vlastitu službu kao „siromašnu, ali bogatu za mnoge“ (2. Korinćanima 6,10), to nevjerojatno zvuči poput obrasca njegova Učitelja. Naša nas sadašnja tama može okrenuti prema samima sebi, barem to čini kod mene, ali Isusovo nas evanđelje obogaćuje i okreće prema van.
Za mene to znači obnovljenu disciplinu zauzimanja za druge. Pretpostavljam da najautentičnije služenje drugima ima korijene u molitvi zagovora za njih. Molitva za druge čuva nas od destruktivne introspekcije i samosažaljenja.
Poslušnost
Dok sam se u nekim mračnim danima borio kako bih ustao kreveta i krenuo o obavljanje dnevnih zadataka, bilo je korisno podsjetiti se da, sve dok postoji život, postoje dobra djela koja su pripremljena za nas kako bismo hodali u njima. (Efežanima 2,10). Tako često mislim da je ovo „poslušnost vjere:“ (Rimljanima 1,5) jednostavna poslušnost koja vjeruje da je Bog za nas pripremio dobra djela i koja vjeruje Bogu da nam daje snagu za ono na što nas poziva.
Vrlo je često ključ u započinjanju. Jer tamo gdje postoji početak, može biti i nastavak, sve dok se na završetku dana ne osvrnem i zahvalim na produktivnom danu, bez obzira na ono što sam u tom danu postigao.
Autor: Christopher Ash; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Thegospelcoalition.org; Prevedeno i objavljeno uz odobrenje portala Thegospelcoalition.org koje vrijedi za portal Novizivot.net.
