Nitko nikada nije vidio neobičniju postrojbu vojnika. Niti čuo za nju. Dok su vojnici polako koračali prema svojim crtama, niti jedan oklop nije svjetlucao na sunčevoj svjetlosti; nije se čuo nikakav ratni uzvik.
Umjesto toga, šarene haljine krasile su ramena ovih vojnika i bili su naoružani samo pjesmom. U srcu pjesme bile su dvije riječi koje su djelovale jako preuranjeno: iskaži zahvalnost.
„Slavite Jahvu jer je vječna ljubav njegova!“ (2. Ljetopisa 20, 21)
Tako je pjevala prethodnica vojske kralja Jošafata; uz tu pjesmu krenula je njegova vojska u rat. Njihovi neprijatelji, koji su sigurno bili dezorijentirani, možda su na trenutak bili ohrabreni, misleći da su Judini ratnici poludjeli. No, kako će pokazati sljedeće minute, vojnička pjesma zahvale pokazala se moćnijom od bilo kojeg mača
„Kad počeše klicati i pjevati pjesmu zahvalnicu, Jahve podiže zasjedu na Amonce, Moapce i na one iz Seirske gore koji su došli na Judu te biše razbijeni.“ (2. Ljetopisa 20, 22)
Neprijatelji Jude bili su poraženi pjesmom, zahvalama. Prvi zvukovi koji su ispunili očekivani ratni ugođaj bile su te dvije iznenađujuće riječi: “Hvala”. Danas se mnogi ratovi dobivaju istim riječima, čak i ako su se naši neprijatelji promijenili. Mnogi grijesi su pobijeđeni, mnoge laži bivaju probodene, u mnoštvo situacija đavao bježi na zvuk ovog oružja zvanog “hvala”.
Oružje zvano ”hvala”
Često čitamo kako se u Bibliji zahvaljivanje pojavi nakon Božjeg izbavljenja, nakon što je Bog uslišao molitvu, donio spasenje, porazio neprijatelja. Ali među mnogim primjerima zahvaljivanja nakon izbavljenja, nalazimo nekoliko upečatljivih primjera svetaca, koji zahvaljuju Bogu prije početka bitke: korištenje zahvaljivanja kao oružja. Uz Jošafatovu vojsku, mogli bismo se prisjetiti što je Daniel učinio kada je saznao za suludu uredbu kralja Darija: ”Tko god bude štovao bilo kojeg boga ili čovjeka trideset dana, osim tebe, o kralju, bit će bačen u lavlju jamu”. (Danijel 6,7). Daniel nikako ne bi mogao izdržati mjesec dana bez molitve, a kamoli se pomoliti stvorenju koje je stvoreno od praha zemaljskog. Stoga se ”spustio na koljena tri puta dnevno i molio se kao što je prije činio”. (Danijel 6, 10)
Da sam ja bio na njegovom mjestu, moje bi molitve bi bez sumnje bile usmjerene na preklinjanje i na iskrenog traženje izbavljenja. Daniel je, postupio drugačije: on je ”iskazao zahvalnost ispred svoga Boga”. (Daniel 6,10) Neka bjesne kraljevi i neka riču lavovi; još uvijek će se čuti kako Daniel govori “hvala” svom Bogu. S tim je oružjem ušutkao strah, navijestio Božju vjernost i tako se uzdao u svoga Boga kroz tu strašnu noć.
Predvodnik između vojnika zahvalnosti, jest naš Gospodin Isus, koji je znao kako iskazati zahvalnost svom Ocu, prije nego što je četiri tisuće ljudi bilo nahranjeno, (Marko 8, 6) prije nego što je Lazar od sebe otresao svoje pogrebne halje, (Ivan 11, 41) pa čak i prije nego što je bio izdan. ”Uzeo je čašu i zahvalivši, dao im je neka piju”. (Matej 26,27) Veliki četvrtak imao je prilike čuti mučne molitve u Getsemanskom vrtu; ali i zapanjujuće zvukove zahvalnosti. Djelomično kroz to “hvala”, Isus je jasnije vidio radost koja je bila pred njim: “Onoga dana kad budem ponovno pio s vama u kraljevstvu Oca svojega” (Matej 26,29) i našao je novu snagu i vjeru, sve dok se i Njegova grobnica nije ispraznila.
Zahvaljivanje Bogu za nas može biti poput vojske koja korača prema naprijed, objavljujući pritom Božju nepokolebljivu ljubav protiv hordi nevjere. Može postati ne samo podignuta čaša nakon bitke, nego i isukani mač prije nje.
Brojati blagoslove, ubijati grijehe
Razmislimo sada o vlastitim životima. Nismo vojnici koji koračaju prema bitci, nismo kao Daniel koji se suočavao s lavljom jazbinom, nismo kao Spasitelj koji je bio obavijen tamom. Ali u Kristu imamo mnogo jakih i suptilnih neprijatelja. Zahvalnost prema Bogu jedan je od najoštrijih mačeva.
Uzmimo brigu za primjer. Kako odbiti rastuću tjeskobu i zaželjeti dobrodošlicu miru, koji nadilazi svako razumijevanje? Kako naši umovi koji se bore mogu postati garnizoni sila milosti? Ne samo tako što ćemo dopustiti da vaše molbe budu jasne Bogu, nego i tako što ćete to činiti sa zahvalnošću. (Filipljanima 4, 6-7) ”Oče, iako me briga tako teško pritišće, hvala Ti. Toliko si puta pokazao svoju vjernost; i opet ćeš ju pokazati”.
Uzmimo na primjer seksualno iskušenje. Kako stvoriti atmosferu u svom srcu koja guši pluća požude? Ne samo uklanjanjem prljavštine, glupih razgovora i grubih šala iz usta i uma i ne samo podsjećanjem na to da svatko tko je seksualno nemoralan nema baštine u kraljevstvu Krista i Boga, nego kroz ispunjavanjem naših duša mirisom zahvalnosti. Umjesto seksualnog grijeha, Pavao kaže: “Neka bude zahvaljivanje”. (Efežanima 5, 4-5) Jer požuda ne može živjeti u potpuno zahvalnom srcu, srcu koje sa zahvalnošću prepoznaje Boga kao svoje blago.
Uzmimo za primjer gorčinu. Kako dopustiti da mir Kristov vlada u našim srcima, kada vas netko u vašoj zajednici izluđuje? (Kološanima 3,15) Kako nastaviti s opraštanjem i strpljivošću i ne dopustiti ljutnji da ubije vašu ljubav ili gorčini da je ohladi? (Kološanima 3, 13-14) Djelomično, slušajući zapovijed o tome da trebamo biti zahvalni. (Kološanima 3,15) Kada iskreno zahvaljujemo Bogu za Njegovu milost koju imamo u Kristu, kada sa zahvalnošću pratimo dobrotu koja pokriva naše grijehe, voljeti postaje izvedivije. Ovdje ne govorimo o jednoznačno i banalnom, ukrštenom i klišeiziranom “brojite svoje blagoslove”. Govorimo o ratu. Dan iskazivanja zahvalnosti je ratni čin. Brojimo svoje blagoslove kako bismo ubili naše grijehe.
VIDI OVO: Molitva zahvale: 7 molitvi za zahvalnost Bogu
Započnite i obilujte
Ipak, navika zahvaljivanja rijetko kada nam dolazi lako, osobito ako smo u stisku iskušenja. Daleko je lakše dopustiti brizi da nadvlada, prepustiti se požudi, otvoriti vrata pred gorčinom, nego hrabro podići zastavu zahvalnosti. To je razumljivo. Kada je Pavao zašao u izokrenuto središte našeg grijeha, ondje pronalazi drevnu nezahvalnost: ”Iako su poznavali Boga, nisu ga poštovali kao Boga niti su mu zahvaljivali, nego su postali isprazni u svojim mislima, a njihova luda srca potamnjela su”. (Rimljanima 1, 21) Grijeh nikada ne kaže “hvala”; ni iskreno, ni iz srca. Dakle, kako prirodno nezahvalni ljudi mogu rukovati oružjem zahvaljivanja? Mogli bismo razmotriti plan koji se sastoji od dva dijela: započinjanja i obilovanja.
Započinjanje
Navika zahvaljivanja djelomično će se povećavati kako počnemo moliti sa zahvalnošću i slavljenjem. Zato bismo se mogli redovito odlučiti reći “hvala” prije nego kažemo “pomozi mi”. Prije nego što izgovorimo molbe u vezi bilo čega što nas opterećuje, što nam djeluje hitno, mogli bismo zastati, prisjetiti se i provesti neko vrijeme prisjećajući se Božje vjernosti u prošlosti, kao i to kako nam sada pomaže.
Takvo djelovanje, krije opasnosti, jer zahvaljivanje nema nikakvu vrijednost osim onoga što John Piper naziva osjećajem zahvalnosti. Običajno ”zahvaljivanje” Bogu iz nezahvalnog srca opravdava Isusov prijekor: ”Ovaj me narod časti usnama, a srce im je daleko od mene”. (Matej 15,8) U stvari, možda najgora molitva u evanđeljima počinje sa “hvala”. (Luka 18, 11-12) U isto vrijeme, Sveto pismo daje nam pravo da počnemo sa zahvaljivanjem; također nam daje nadu da takva praksa može hraniti naša srca ne samo riječima, nego i osjećajima. Stari Leviti ”trebali su stajati svako jutro, zahvaljivati i hvaliti Gospodina, a isto tako i navečer”. (1. Ljetopisa 23, 30) Bez obzira na okolnosti, Leviti su svaki dan ukrašavali zoru zahvalnošću i obasjavali tamu zahvalnošću.
U Novom zavjetu, Pavao nam zapovijeda da “zahvaljujemo u svim okolnostima”, (1. Solunjanima 5,18) zapravo, da zahvaljujemo Bogu “uvijek i za sve”. (Efežanima 5, 20) Takve naredbe nalažu više od puke spontanosti. Po milosti, odluka da “uvijek” zahvaljujemo Bogu može nas potaknuti da se prisjetimo svojih mnogih razloga za zahvalnost. Sjećanje, poput mreže bačene u vode srca, često uhvati svježe osjećaje.
Kad počnete sa zahvaljivanjem, prisjetite se određenih odgovora na prošle molitve. Zapamtite darove koje je Bog tako velikodušno rasuo o vama. Sjetite se koliko toga imate što ne zaslužujete i koliko malo toga činite. Sjetite se glavnog razloga za zahvalnost nazvanog u Starom zavjetu: ”Jer je dobar; jer vječna je ljubav njegova”! (1. Ljetopisa 16,34; 41) Zatim ucrtajte tu dobrotu i ljubav u liku vašeg umirućeg Spasitelja, uskrsnulog Gospodina, Kralja koji je uzašao i dolazećeg Zaručnika. Dok to činimo, Gospodin bi mogao pred nas postaviti stol u prisutnosti naših neprijatelja; naše vlastite brige, naše požude, naše gorčine i naša će se čaša preliti zahvalnošću.
Obilovanje
Ako redovito počinjemo sa zahvaljivanjem, mogli bismo polako činiti to sve više: mogli bismo obilovati u zahvaljivanju. Pavao takvo obilje naziva jednim od središnjih stupova svakodnevnog kršćanskog života:
„Kao što primiste Krista Isusa, Gospodina, tako u njemu živite: ukorijenjeni i nazidani na njemu i učvršćeni vjerom kako ste poučeni, obilujte zahvaljivanjem.“ (Kološanima 2, 6-7)
Obilovanje zahvaljivanjem nije ništa diskretno; to nije korak molitve na putu do molbe. Obilovanje zahvaljivanjem je životni stil. Kada obilujemo, otkrivamo kako zahvalnost izvire iz naših srca dok nam se tijela dižu iz kreveta. Kažemo “hvala” neplanirano, bez predumišljaja, dok se polako budimo. Zahvaljujemo prije jela ne samo zbog grube navike, nego i zbog živog impulsa srca. Kada sile iskušenja bivaju sve jače, mi tada koristimo zahvalnost kao oružje koje ima dobru namjenu i koje je pri ruci. Sa Jošafatovim pjevačima pjesmom koračamo u boj. Pjevamo pjesme zahvalnice, dok se spušta. Dok vičemo ”vjerujemo ti” grijeh leži, ubijen.
Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
