Razmislite o tome da napravite maleni eksperiment. Uzmite jaknu, izađite van, pronađite jedan lijepi komad trave na koji ćete moći sjesti ili leći i nakon toga nekih petnaest minuta jednostavno samo gledajte u nebo. S obzirom na to da sam i sam obavio ovaj eksperiment, možda vam mogu dočarati ono što možete očekivati.
Prije svega, očekujte da ćete se osjećati čudno. Osim ako nemate vlastiti travnjak ili livadu, očekujte zbunjene poglede i šapate. Gurnite ovu neugodu iza sebe i nastavite zuriti.
Očekujte i prirodne elemente koji se inače nalaze u travi i koje obično zaobilazimo: malo rose na svojim leđima, možda pokoju uš na svom zapešću. Pomirite se s ovime. Ovih petnaest minuta sada ste čovjek koji je na otvorenom i kojeg ovo ne brine. Nakon toga se možete zapitati, pogleda usmjerenog prema gore, što bi vas točno na nebu moglo držati zauzetim četvrtinu sata. Može vam biti dosadno i možete osjećati želju za gledanjem na vaš pametni telefon ili na sat: nakon što to učinite, vidite da je prošlo tek nekoliko minuta.
No konačno, počinjete primjećivati stvari. Počinjete razaznavati neke razlike između oblaka, a riječi sa sata znanosti počinju lebdjeti pokraj: jesu li ovo oblaci cirus? Jesu li to oblaci kumulonimbus? Tada ćete se, možda, početi osjećati maleno, jer nekoliko kvadratnih metara ispod vas djeluje poput malene fotografije u velikom okviru. Na vašim usnama može se pojaviti novo pitanje, s novim osjećajem: „Što je čovjek, da ga se spominješ, zemlje sin, da ga pogledaš?“ (Psalam 8, 4) Konačno, ako vam Duh otvori oči i uši, možda ćete čuti tračak te tihe pjesme koja uvijek ječi: „Nebesa pripovijedaju slavu Božju, djela ruku njegovih navješćuje svod nebeski…“ (Psalam 19, 1) Iznenada se možda nećete osjećati kao da ste sami, nego kao da ste obavijeni Božjom prisutnošću, koja djeluje preplavljujuće i osobno: veličanstvena poput Sunca, neizbježna poput neba, blizu poput sljedećeg udaha. Možete se vratiti u svoju svakodnevicu drugačiji, noseći sa sobom pjesmu neba.
Proglas neba
Riječ nebesa se u Bibliji spominje oko 700 puta; od prvog stiha iz Postanka 1, 1 do posljednjeg puta u Otkrivenju 21, 2. Sveci iz davnina otkrili su nešto zbog čega gledanje u nebo ima vrijednost. Gledali su jako puno prema gore.
Njima je nebo bilo prekrasno. Nebo je bilo dvorac za kralja Sunce i kraljicu Mjesec. (Postanak 1, 6) Nebeski sat koji otkucava dane i godišnja doba. (Postanak 1,14) Prostran šator za sinove čovječje. (Izaija 40, 22) Pozornica za igrače oblaka i vjetra, kiše i munje. (Job 37, 2-4) Platno koje je bivalo svakodnevno obojeno. Strop ljepši od stropa Sikstinske kapele. Poznati i uvijek novi prijatelj.
No, nebo je bilo prekrasno samo zato što je najprije bilo nešto drugo: osobno. Od oblaka do sazviježđa, od izlaska na istoku do zalaska na zapadu, nebo je bilo Božje djelo. On imenuje zvijezde i svake noći im određuje neka svijetle. (Psalam 33,6; Izaija 40, 26) Bog podiže jutarnje Sunce i rastjeruje noćne sjene. (Matej 5,45) Bog baca oluje preko horizonta i usmjerava svaku kap kiše. (Psalam 29, 3-4; 147,15-18) Stoga su našim očevima u vjeri oblici oblaka uvijek pronalazili način za ispisivanje jedne riječi: SLAVA. (Psalam 19,1; 29,9)
Nešto duboko u nama odgovara. Dani sivila potiskuju dušu. Smog ne samo da može zagaditi atmosferu nego i naša srca. Kad je prije nekoliko mjeseci dim kanadskih šumskih požara prekrio nebo Minnesote pepelom, gubitak je bio opipljiv.
No ipak, u uobičajenim danima plavila i bjelila, možemo podnijeti to da nebu uputimo jedva pogled na brzinu u prolazu. Dok su naši preci iscrtavali oblik Božje dobrote u oblacima i čuli povik Njegove slave sa Sunca, mi često trčimo svijetom, pokrivenih glava, poput ljudi koji drže kišobrane tijekom vedrih. Petnaest minuta, čak i pod nebom ovako čudesnim, može biti vrlo naporno.
Prijenosni pokrovi
Nekoliko sila se urotilo kako bi naše poglede držale usmjerene prema dolje: neke nove, neke stare. Mogli bismo ih grupirati u dvije glavne skupine: razočarani smo i ometeni.
Biblijski pisci nose obilježja svete čarolije zajedno s nebesima, čarolije koju je danas teško da tko može zapaliti u svome srcu. Dio problema leži u našim velikim elektrificiranim gradovima, u kojima ulična rasvjeta zamjenjuje zvijezde. Božja riječ Abramu u vezi brojanja nebeskih svjetlila sadrži manju snagu za nas urbane, jer ta svjetla često možemo lako prebrojati. Mjesec je izgubio svoju snagu, mi smo ostali bez našeg divljenja.
Mnogi osjećaju kao da su previše prosvijećeni, previše znanstveno-orijentirani da bi bili zadivljeni čarolijom plavog neba i zvijezda. Ljudi iz davnina možda čuli otkucaj nebeskog sata; otvorili smo ga i vidjeli zupčanike. S obzorom na čuli smo mnoge inteligentne ljude kako govore nešto u stilu dosjetke Stephena Hawkinga: ”Ljudska rasa je samo kemijski ološ na planetu umjerene veličine, koji kruži oko vrlo prosječne zvijezde u vanjskom predgrađu jednog od stotinu milijarde galaksija”. Takve riječi izjedaju divljenje. Možda se većina nas, suočava s većim neprijateljem: rastresenošću. Živimo u svijetu koji stalno negdje žuri i trči, kupuje i prodaje, dok u isto vrijeme nosimo pametne telefone i slušalice, tako da nemamo vremena niti želimo uzeti u obzir nebo. Možemo opaziti val oblaka koji se odražava na zaslonu, ali takvi nebeski podsjetnici rijetko nas podignu obožavanje koje se odražava samo-zaboravljivošću i mirnoću prstiju. Ja, na primjer, često provodim više vremena gledajući aplikaciju za vremensku prognozu nego što gledam samo vrijeme. Ali čak i da nismo vezani za naše prijenosne portale, tko ima vremena hodati tempom oblaka? Kao djeca, mogli smo odvojiti nekoliko trenutaka za ležanje na travi i za promatranje živog svijeta koji je iznad nas, ali više nemamo. Sada moramo posjetiti što više mjesta i moramo posjetiti što je moguće više ljudi. Sada trčimo kroz naše dane, a brže možemo trčati samo ako su nam glave spuštene.
Jarka nebeska svjetlila
U svijetu kao što je naš i s krovovima poput naših, moramo pronaći način kako da izađemo van i podignemo pogled. Moramo se probiti kroz neke krovne prozore kroz ovu žbuku. Ne samo zato što malo čudesa čini čudo za naše duše, nego i zato što onima koji poznaju Sveto pismo nebo daje pouke bez kojih teško možemo živjeti. Što bi se onda moglo dogoditi ako steknemo naviku gledanja u plavetnilo, s Biblijom u ruci?
Mogli bismo najprije osjetiti dublji osjećaj Božje veličine. Biblijskim piscima nije trebao teleskop da bi znali da su nebesa ogromna, niti im je bilo potrebno znanje o galaksijama da bi oni znali koliko su neznatni; toliko neznatni da nisu sebe smatrali važnima ni u kakvom smislu. (Psalam 8, 4) Nebo je za njih bilo golemo. No ipak, koliko god bilo golemo, nebo je nešto što je Bog stvorio na jednostavan način. (Psalam 8,3), premalen dom da bi Bog mogao prebivati u njemu. (1 Kraljevima 8,27) Nebesa su uvijek bila Božje divovsko prijestolje (Izaija 66,1); moderna astronomija, govoreći nam da je prijestolje veće nego što smo mislili, jednostavno naglašava veličinu onoga koji sjedi na njemu. On je “Gospodar neba i zemlje” (Djela 17,24), što znači da beskonačno premašuje nebesa.
Ipak, kada počnemo osjećati kao da smo neznatni u usporedbi s tom velebnošću, mogli bismo osjetiti i svježi osjećaj Božje dobrote. Ako On ”određuje broj zvijezda” i ”svakoj daje nazivlje”, tada nijedno slomljeno srce nije skriveno od Njegovih očiju. (Psalam 147, 3-4) Ako se nebo diže do nezamislivih visina, onda Božja nepokolebljiva ljubav u Kristu mora nadmašiti naše male pretpostavke. (Psalam 103,11) Ako Bog bez greške podupire ”utvrđeni poredak” na nebu, to znači da Njegova vjernost prema Njegovim voljenima nikada neće prestati, bez obzira koliko mračna bila noć ili kasna zora bila. (Jeremija 31, 35-36) Za one koji vjeruju u Krista, nebesa koja su posvuda, naviještaju tu neobičnu mješavinu naše beznačajnosti i naže važnosti. Maleni, ali značajni ljudi prekrasno koračaju ovim svijetom: ponizni i sretni, samozaboravni i zadovoljni, skromni, ali ih opet neobično voli Gospodar nebesa.
Svjetlo nad svjetlima
No najviše od svega, nebo nudi veliki, uvijek prisutni podsjetnik na veliku, uvijek prisutnu istinu: stvoreni smo za Boga. Veličina neba je znak da mi nismo centar; njegova pjesma je zapis priče koja nije naša. Poput malih planeta prema Suncu, mi kružimo oko Boga, a ne on oko nas. Naša radost i slava leže u tome da živimo pred njim jednako prožimajuće kao što živimo pod nebom. Jednog će dana ova nebeska parabola ustupiti mjesto Osobi; nebo neće jednostavno pjevati njegovu slavu, nego će pokazati Onoga koji je slavan. Nebo, tako postojano i poznato, “smotat će se kao svitak” (Izaija 34,4), a stihovi ljubavi koji su ondje napisani ustupit će mjesto Gospodaru ljubavi.
Bog je posijao ovaj tepih kako bi on bio poderan. On je sagradio ovaj nebeski svod kako bi bio slomljen. Položio je nebeske grede kako bi jednog dana mogle postati pozornica za povratak Njegovog Sina.
Jednog će dana naš Gospodin raskoliti nebo,
Radost ili strepnja svakog oka.
Sunce će pasti ispred Njegovog lica.
Mjesec će požuriti na svoje mjesto,
I svaka će zvijezda vidjeti prizor
Nebeske Slave koja svijetli.
Jutarnja zvijezda će zauzeti njegovo prijestolje
I Svjetlo nad svjetlima, sjati će samo.
Stoga podignite pogled, kao čovjek koji je u tami i koji žudi za svitanjem. Čekajte na ovom prozoru kao žena koja čuje da je rat završio i da joj se muž vraća. Sprijateljite se s ovim putem na koji će se naš Gospodin uskoro vratiti. Smatrajte vrijednim tu i tamo zastati i ponovno začuti pjesmu nebesa.
Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
