“Sputan si”, uzvikuje Ebenezer Scrooge u Božićnoj priči Charlesa Dickensa. “Sputan si”, uzvikuje drhteći pred duhom svog bivšeg poslovnog partnera, Jacoba Marleya. “Sputan si. Reci mi zašto?”
”Nosim lanac kojeg sam iskovao kroz život”, dolazi odgovor duha. ”Napravio sam kariku po kariku, metar po metar; Svojom sam ga voljom opasao i svojom voljom sam ga nosio”.
Pojava Marleya snažno djeluje na Scroogea. Marley je bio mrtav već sedam godina, godinama, kako izvještava, “bez odmora, bez mira”. Isprva Scrooge šalom pokušava izbjeći svečanost: ”Možda si neprobavljena govedina, mrlja senfa, mrvica sira, komadić nedovoljno pečenog krumpira. U tebi je više umaka nego groba, što god da si”! ”Ali istina je da je pokušao biti pametan, kako bi odvratio vlastitu pozornost i obuzdao svoju grozu; jer glas duha ga je uznemirio do srži”.
Marley uskoro ispušta snažan krik i trese svojim lancem “s tako turobnom i užasnom bukom, da se Scrooge čvrsto držao za svoj stolac, kako ne bi pao u nesvijest”. Kada čeljust duha padne na njegova prsa, Scrooge poviče: “Užasna prikazo, zašto mi smetaš”? Marley pritišće zlu kob na Scroogeovu nemirnu savjest, nagovještavajući da može vidjeti okove koji čekaju Scroogea. Bio je dugačak kao Marleyjev prije sedam godina i “od tada radiš na tome. To je teški lanac”, nagovještava on. Scrooge se osvrće oko sebe, čekajući da ga željezo poždere, ali ništa se ne događa. “Jacobe”, izgovara on preklinjućim glasom. ”Stari Jacobe Marley, reci mi više. Utješi me, Jacobe”! “Nemam što nadodati”, odgovara duh.
Ono što Marley nije mogao dati, može dati priča o Kristu i Božiću. No previše njih neće shvatiti tu priču, jer previše očajavaju ili jer su previše bezbrižni i jer ih ne more nikakvi problemi. Za mnoge Božić pruža samo luksuz slobodnog vremena s posla, posjet obitelji, jedenje ukusne hrane i razmjena poklona. Većina nije dovoljno osjetljiva, dovoljno očajna kako bi primila Radosnu vijest. Stoga sam došao kako bih upropastio naš Božić, onaj komercijalizirani, ispunjen darovima, šljokicama, koji zanemaruje Krista i koji čovjeka stavlja u središte, Božić koji postaje festival trošenja kada zaboravljamo na nesreću koju ćemo iskusiti ako u središtu Božića ne bude Mesija.
Htio bih da nas jedan duh iz Pisma, koji je duh sam po sebi, uznemiri, da otrese svoje lance očaja o naše uši i da donese biblijsku trezvenost u naš Božić u kojem je Krist često samo sporedna stvar. Neka nas uznemiri do srži naših kostiju, kao što je Marley Scroodgea i neka nas vodi iznad straha do istinski radosne i duboke proslave naše jedine nade, Emanuela.
Duh prošlih Božića
Odijevao se u ljubičaste halje. Organizirao je najveće i najraskošnije rođendanske zabave. Njegov život, poput života Scroogea, bio je popločen zlatnim novčićima. Isus ga naziva bogatašem. Zbog njegovog luksuza toliko se uzdigao da nije mogao brinuti za jadnika koji je uzdisao izvan vrata palače; jadnika koji je bio ispunjen bolnim čirevima, kojem su psi lizali rane. Ovaj gladni čovjek sanjao je o danu kada će moći jesti ostatke s bogataševog stola. Isus je jadnog čovjeka nazvao Lazar. (Luka 16, 19-21)
Lazar umrije, nesumnjivo vjerujući u dolazećeg Mesiju, nakon čega su ga anđeli odnijeli do Abrahama, oca vjere. (Luka 16, 22) U treptaj oka, njegova je duša bila prebačena sa mjesta zemaljskih vrata palače do raja. Nema više žuljeva, nema više pasa, nema više boli praznog želuca. Jadan u životu, sretan u smrti.
Isus nam govori da je i bogataš umro i da je bio pokopan. (Luka 16, 22) No on nije otišao niti kod proroka ili Mojsija, niti je tijekom života vjerovao u nadolazećeg Mesiju, niti je volio bližnje, niti se pokajao za svoje grijehe. Bogataš bi bačen u Had:
Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: ”Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu”. (Luka 16, 23-24)
Ovdje u Svetome Pismu, Isus daje glas duhu, koji je zaključan u gorećoj komori s druge strane smrti, gdje preklinje. Slušamo ga u strašnoj tjeskobi, jezika iskrivljenog vatrom, potpuno sasušenog i zatočenog s jedne strane velikog ponora. “Sputan si”, izgovaramo. “Reci nam zašto”!
”Grijeh”, začuje se njegov sumoran odgovor. ”Nosim lanac kojeg sam kovao cijelog svojeg života. Načinio sam ga sam; kariku po kariku, metar po metar, opasao sam ga dragovoljno i dragovoljno sam ga nosio”. Kako je grozan plamen i kako su grozni udarci koje ondje trpi, da mu se čak i kapljica vode čini kao raj.
Želja mrtvog čovjeka
Ispred naših očiju vjere pojavljuje se duh, groznog izgleda i zastrašujućeg glasa. ”Reci nam nešto utješno”, preklinjemo ga. No on nema utjehe. No ova zastrašujuća duša ima nešto za reći. Isus nam govori: „Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.“ (Luka 16, 27-28)
On želi da okupljanja njegovih, ali i naših obitelji, više ne budu mjesta gdje ćemo se oko toplog kamina okupiti kako bismo izbjegli hladne stvarnosti grijeha, smrti i suda, vrijeme gdje ćemo razgovarati o nevažnim stvarima i koje će za vrhunac imati spuštanje debelog čovjeka u crvenom kroz dimnjak. On želi upozoriti sve one koji žele slušati na ono što čeka tek izvan bezbrižnog pijenja, smijanja i prejedanja: mjesto muke.
Ako on to ne može, preklinje Abrahama neka pošalje Lazarovog duha natrag u tijelo, kako bi se mogao vratiti u dom bogataša s upozorenjima. Bogataš pomisli: ”Ako im se vrati netko od mrtvih, pokajat će se”! (Luka 16, 30) Zamislite to: blijedo tijelo Lazara, koje je ispljunuo grob, ponovno postavljeno izvan vrata, udara, zavija, viče o nadolazećem gnjevu. Bogataš misli: ”O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se”. No nakon toga dolazi posljednji odgovor: „Ako ne slušaju Mojsija i Proroka, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.“ (Luka 16, 31)
O sveta noć
Počinjemo li sada osjećati što je ono što Božić čini slavnim? Sami po sebi, topli blagdanski osmjesi, dobra hrana, lijepe uspomene s obitelji ne čine ništa kako bi nadvladali našu zlu kob. I dalje ostaju teški lanci i neizrecive muke. Svjetla s božićnog drvca, božićni ukrasi i neutemeljeni osjećaji ne mogu nadvladati tminu naše zime. Na Božić slavimo dolazak jedinog onog koji može poništiti naše prokletstvo i zlu sudbinu. „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja. Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni.“ (Izaija 9, 1; 5)
Ponoć, naša tmina razbijena, naše nade: plamte neugasivom vatrom, naša istinska sudbina. Već smo bili osuđeni (Ivan 3, 18), no odjednom oblaci se rastvoriše i mnoštvo anđela zapjeva Zemlji: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!“ (Luka 2, 14) Otac je prorekao ovaj dolazak:
„Ja, Jahve, u pravdi te pozvah, čvrsto te za ruku uzeh; oblikovah te i postavih te za Savez narodu i svjetlost pucima, da otvoriš oči slijepima, da izvedeš sužnje iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami.“ (Izaija 42, 6-7)
Takva slava djeluje zbunjujuće za nebo, pa čak i za izmučenu dušu bogataša, jer zašto bismo trebali sudjelovati u Božiću bez Krista koji svijetli u njegovom središtu. Kakva ludost jest podizati čaše na Mesijino rođenje, ali ne cijeniti samo rođenje; pretvarati se da primjećuje srušena zatvorska vrata, ali Ga ne slijediti u život; znati da će se Spasitelj roditi u gradu Betlehemu, ali ne ići i ne pasti Mu ispred nogu. Božić, ako išta znači, znači sve. Tada slavimo čudesnu, božansku, neizostavnu noć kada je Bog došao prebivati s čovjekom kako bi ga spasio od vječne bijede.
Daleko dokle god se prostire prokletstvo
Ovoga Božića promotrite sebe. Možete li barem na trenutak opaziti opasne lance koje ne kršćanska obitelj, kolege s posla i prijatelji ili možda i vi nesvjesno nosite? Nepokajani suradnici i rođaci koji su preminuli, vraćali bi se kao ukazanja na Božić, moleći nas da izbjegnemo neizdrživi gnjev koji dolazi. Hoćemo li mi, koji znamo istinu i koji smo izbjegli takvu sudbinu, usrdno moliti i voditi ovakve razgovore barem s jednom izgubljenom dušom? Što mislimo kad kažemo da ih volimo?
“Ovdje sam večeras kako bih te upozorio na to da još uvijek imaš priliku i nadu i da možeš izbjeći moju sudbu”, izgovara Marley Scroogeu. “Prilika i nada da ćeš izbjeći moju sudbu, Ebenezer”.
”Oduvijek si mi bio dobar prijatelj”, odgovara Scrooge.
Hoćemo li nekome biti biti dobri prijatelji ovog Božića? Možda je duša prema kojoj trebate biti najviše prijateljski nastrojena vaša vlastita. Dok lanci ovog bogataša još uvijek zveče u našim ušima, budimo odlučni u našem slavlju, svjedočimo s molitvom i radujmo se u Kristu, koji svijetli još jače u tako strašnoj tami. Naš se Božić ne skriva ispred mraka ovog svijeta, nego još srdačnije pjeva o njegovu nadolazećem otkupljenju:
„Ne dopustite da grijesi i tuga više rastu, niti da trnje zarazi zemlju; On dolazi kako bi Njegovi blagoslovi potekli, daleko, dokle god se prostire prokletstvo.“
Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
