Svake sam godine odlazio na tjedan dana do stočara na Zapadu i to petnaest godina. Najzanimljiviji tjedan koji sam u životu imao, u nekom smislu, bio je taj tjedan.
Prije izvjesnog vremena bio sam opet na Zapadu i propovijedao jednog nedjeljnog jutra tim snažnim ljudima koji su se okupili. Bilo ih je približno tisuću dvjesto. Propovijedao sam na jednoj skrivenoj litici u planini na temu: ”Ne znate li da ne pripadate sami sebi jer ste kupljeni? Proslavite, dakle, Boga svojim tijelom” (1 Kor 6,19-20).
Jedan ogroman momak koji je slušao tu poruku nije dugo bio kršćanin. Kad je bogoslužje završilo, zadržao je moju ruku u svojoj i rekao mi: ”Prošećimo. Moram vam nešto reći.”
Odšetali smo u kanjon oko kilometar. Otkako smo krenuli, nije progovorio ni riječi. Čekao sam da progovori. Nisam htio riskirati postavljajući mu pitanja. Kad smo konačno došli na jednu veliku izbočinu na stijeni, okrenuo se k meni i rekao mi: ”Želim da molite molitvu posvećenja za mene.” ”Što želiš posvetiti? Pitao sam. Polako mi je počeo govoriti dok su mu suze tekle licem.
”Nisam znao”, rekao je, ”da sva ona moja stoka, tisuće grla, koju nazivam svojom nije uopće moja. Svako pojedino grlo pripada Kristu. Nisam znao dok niste govorili ovog jutra da svi ovi kilometri i kilometri zemlje na kojoj moja stoka pase uopće nisu moji, nego da svaki ral pripada Kristu.
Vidite, nisam dugo kršćanin i ne znam mnogo o kršćanskom životu. Danas sam više nego ikada naučio što znači kršćanski život. Sad vidim da svaki papak tih tisuću grla stoke pripada Kristu i da svaki ral te zemlje na kojem pasu pripada Kristu te sad želim zauzeti svoje pravo mjesto u volji Božjoj.
Želim da kažete Gospodinu za mene da ću biti njegov povjerenik i čuvar od ovoga dana nadalje. Bit ću njegov upravnik njegova posjeda. Nastojat ću odsad živjeti kao što upravnik treba živjeti. A kad mu završite to govoriti za mene, pričekajte jer mu i sam moram nešto reći.”
Kleknuli smo iza stijene poput dva djeteta i ja sam rekao: ”Gospodine, ovaj čovjek me traži da ti kažem to i to, to i to…!” A on je potvrđivao i potvrđivao dok sam ja izgovarao rečenice Bogu. Kad sam završio, pričekao sam, a on je stavio svoju glavu na zemlju i jecao. Čekao sam i čekao dok je on jecao i jecao, a onda je izjecao svoju molitvu, a glasila je ovako:
”A sada, Gospodine, u položaju sam da ti predam svoga zločestog sina. Njegova majka i ja izgleda nemamo utjecaja na njega. Ja sam ti predao svoje imanje i odsad sam upravnik tvoga imanja. Ne bi li i ti na isti način uzeo moga sina i spasio dušu za svoju slavu?”
Vratili smo se u kamp. Dan se pretvorio u večer i ja sam ponovno stajao da propovijedam tim ljudima. Nisam govorio ni petnaest minuta kad se njegov divlji sin koji je bio negdje na kraju mnoštva digao pred nama svima i došao do svoga oca koji je sjedio naprijed te, dok smo svi gledali, rekao: ”Tata, ne mogu čekati da ovaj čovjek završi sa svojom propovijedi. Odlučio sam se za Krista.”
Ovo je jedan od događaja između mnogih drugih koji potvrđuje snagu koju ima čovjek kod Bog i kod onih oko sebe kad dokaže iskrenost svoje ljubavi davanjem.
”Ne sabirajte sebi blago na zemlji, gdje ga izgriza moljac i rđa; gdje lopovi prokopavaju zidove i kradu ga! Nego sabirajte sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne izgriza, gdje lopovi ne prokopavaju zidove i ne kradu!” (Mt 16,19-20).
”Ništa, naime, nismo donijeli na ovaj svijet, tako da nište ne možemo iz njega iznijeti” (1 Tim 6,7).
Drugim riječima, ne možemo u nebo odnijeti naše zlato. Ako bismo mogli, tamo ne bi imalo vrijednosti jer su ondje i ulice popločene zlatom. Kako da skupljamo blago u nebu? Jedino mijenjajući naše zlato za valutu neba dajući za djelo Božje ovdje na zemlji pod vodstvom volje Božje i za njegovu slavu.
”Jer gdje ti je blago, tu će ti biti i srce” (Mt 6,21).
Autor: G. W. Truett
