Dok strpljivo čekamo na Boga, Bog radi iza kulisa. Odgovor možda nećemo odmah vidjeti, ali pozvani smo Mu vjerovati u svemu.
Nitko nije ljubitelj čekanja, ali život svakog kršćanina je prožet čekanjem. Čekamo da nam Bog nešto pruži, usmjeri nas, izliječi, odgovori, otkrije …
Dok čekaju, mnogi se pitaju: “Zašto Bog želi da čekamo?” On to radi za svoju slavu i da nas učini sličnijima Isusu. I Gospodinov život je bio život čekanja. Čekao je svoju službu, svoje učenike, raspeće, uskrsnuće i čeka svoj ponovni dolazak. Njegov život, smrt i uskrsnuće su slika vjernika koji čekaju. On je naš primjer kada se čekanje čini tako teško.
Možda vas čekanje ne veseli i osjećate se prazno, preplavljeno i uplašeno, ali Isus taj koji će vam pružiti snagu koja vam treba. Božja ljubav prema vama, prikazana žrtvom Njegova Sina, nikad vas neće ostaviti, a Njegova mudrost znači da zna da je čekanje najbolje za vas. Njegova milost će vam pomoći da ustrajete kroz čekanje.
Prvo i osnovno, On koristi čekanje da bi povećao naše povjerenje u Njega. Čekanje nas podsjeća da nemamo snagu da to promijenimo. Drugo, Bog koristi čekanje da nas učini poniznijima. Dok čekanje otkriva naš nedostatak kontrole, otkriva i našu slabost i ranjivost. Bog je glavni, mi nismo. Stoga nemamo razloga za ponos ili hvalisanje. Umjesto toga, trebali bismo prihvatiti svoju slabost u obliku poniznosti i približiti se Bogu s pravilnim pogledom na sebe.
Uz to što nas čini poniznijima, Bog koristi čekanje da nas učini strpljivijima. Nekada sam mislio da sam strpljiva osoba, ali čekanje je otkrilo koliko sam nestrpljiv. Nemam izbora: moram biti strpljiv. Mogu se ili nezahvalno boriti protiv toga ili ga voljno prihvatiti. Strpljenje kaže da vjerujemo u Gospodinov trenutak: “Čekaj Gospoda, budi utješen i hrabra srca: čekaj Gospoda” (Psalam 27, 14).
Što raditi dok čekate?
Dok čekamo, usredotočeni smo na to da vjerno živimo u sadašnjosti. Lako je dopustiti da nas čekanje ometa ili vrši pritisak da nešto započnemo prije nego što Bog kaže: “Idi”. Bog koristi čekanje da nas testira, podučava i uvježba za ono što je pred nama. Potrebna su nam ta razdoblja da nas posvete. I živjevši vjerno usred njih, Bog će te godine iskoristiti da nas transformira.
Tako je uvijek radio za svoj narod: Abraham i Sara čekali su sina (isto kao i Rahela, Hana); Josip je čekao unapređenje; Mojsije je čekao da Izraelce izvede iz ropstva; Jošua je čekao Obećanu zemlju;
Ruta je čekala muža; David je čekao da postane kralj; Ilija je čekao kišu; Job je čekao da patnje prestanu; Pavao je čekao puštanje iz zatvora.
U tim vremenima čekanja, ovi su ljudi bili pozvani da služe svojim obiteljima i onima oko njih; uče i slušaju Boga; budu ustrajni u molitvi, bez gunđanja ili žaljenja; ispune sve ono na što ih je Bog pozvao. Nije bilo glamurozno, upečatljivo ili posebno uzbudljivo, ali pripremalo ih je za ono što ih čeka.
Bog je znao da su Abrahamu i Sari potrebna desetljeća da nauče da je On dovoljan i da zaslužuje njihovo povjerenje. Znao je da su Josipu potrebne godine u zatvoru da kroz patnju nauči o poniznosti i oprostu. Znao je da je Mojsiju trebalo 40 godina da bude pastir ovcama prije nego postane vođa Božjeg naroda …
Bog zna što nam treba, a ako želi da čekamo, to je uvijek za naše dobro. Mi smo pozvani da Mu uvijek i u svemu vjerujemo. Dok čekam i vjerujem, mijenjam se, i na kraju postajem sve više poput Isusa.
