Zoë, 22-godišnjakinja iz Nizozemske, suočavala se s dubokom depresijom i posljedicama trauma iz djetinjstva.
Nakon godina pokušaja liječenja i neuspjeha, zatražila je eutanaziju zbog nepodnošljive duševne patnje, što nizozemski zakon omogućuje. Na dan zakazane eutanazije, suočena s konačnošću smrti, predomislila se i odlučila živjeti.
Zoë je doživjela tešku traumu od sedme do petnaeste godine, što je uzrokovalo složeni posttraumatski stresni poremećaj. Zlostavljanje nije prijavila, osjećajući sram i krivnju, a pokušavala je ublažiti bol samoozljeđivanjem i ovisnostima, piše The Guardian.
Ni brojne terapije nisu pomogle jer osnovna trauma nije bila riješena. Nakon prvog pokušaja samoubojstva s 15 godina, počela je ozbiljno razmišljati o smrti kao izlazu.
Unatoč početku procesa eutanazije, Zoë je u ključnom trenutku odlučila pokušati živjeti. Preselila se u podržani smještaj u središtu Rotterdama, gdje je započela novi život. Prestala je pušiti, počela trčati i suočila se s izazovima poput posjeta zubaru. Osjetila je nadu i počela graditi svakodnevnu rutinu.
No pritisak očekivanja i traume iz prošlosti povremeno su je vraćali u destruktivne obrasce ponašanja. Ipak, Zoë sada gleda na život kao vrijednost. Na temelju svoje blizine smrti, stekla je novu perspektivu i snagu za budućnost.
Danas završava obrazovanje, ide na terapiju i gradi optimističniji pogled na život. “Preživjela sam smrt, pa ću preživjeti i život” zaključuje Zoë.
