Djevojčicu rođenu bez ruku je zbog sramote majka napustila kada je imala 3 godine. Danas ne prestaje svjedočiti o Bogu koju je bio uz nju.
Jedanaestogodišnja Cleidy iz Gvatemale rođena je bez ruku. U većini siromašnih zajednica Gvatemale, takvo bi se dijete smatralo inferiorno, bez ikakve nade za budućnost. Ustvari, njezina ju je vlastita majka napustila jer je bila posramljena.
No Cleidyna baka i tutorica iz kršćanske organizacije Compassion International vidjela je potencijal u njoj. Razlika je zapanjujuća. Danas ne samo da Cleidy može šisati, već dobiva i nagrade za svoje pisanje. Evo jednog kratkog, ali nevjerojatno moćnog eseja kojeg je nedavno napisala:
„Sretna sam zbog ovakve situacije.
Rođena sam vrlo zdrava, sa 3,6 kilograma u 07:00. Rođena sam bez obje šake, no mogu sve. Osjećam se odlično jer sam osoba, ista kao i drugi. Bog me ovakvom stvorio i naučila sam kako koristiti svoje podlaktice umjesto dlanova, piše Faithwire.com.
Evo četiri stvari koje sam naučila živeći bez šaka:
1. Znam da je Bog dobar prema meni jer nas je sve stvorio jednakima.
Bog mi je pomogao da razvijem svoje sposobnosti i u učenju. Najbolja sam učenica u svome razredu i uvijek sam ona koja povede za nešto. Moji su mi prijatelji rekli da bi rado željeli imati moje sposobnosti učenja.
2. Naučila sam kako ne trebam obraćati pozornost na to ako se netko odnosi prema meni s nepoštovanjem.
Imam dobar odnos s prijateljima. Poštuju me i odnose se prema meni s ljubavlju u slučaju da mi netko pokaže nepoštovanje.
3. U svome sam životu naučila da ne postoje ograničenja.
Mogu učiniti sve što želim jer me Bog podupire da idem naprijed.
4. Sa svojim sposobnostima, ne bih trebala odustati, već ustrajati, dan po dan.
Želim pokazati svijetu da, ako ja to mogu, onda i oni mogu naučiti kako da zauvijek budu sretni“.
Ovo je napisala jedanaestogodišnjakinja koja je u svome kratkom životu iskusila veću traumu nego što je većina nas iskusila u svojim životima. Činjenica da se može izraziti, s pouzdanjem, bez obzira na ono što joj se dogodilo, je čudo. Ovo je također nevjerojatno jer ona piše unatoč tomu što nema ruke s kojima bi mogla pisati. Umjesto toga, ona vješto koristi svoje podlaktice.
Majka ju je napustila kada je imala 3 godine
Nažalost, većina djece u siromašnim zajednicama Gvatemale, koja su rođena s problemima s udovima, su marginalizirana. Za njih se vjeruje kako nemaju budućnost, čak i ako su natprosječno inteligentna. Resursi za djecu s posebnim potrebama u obrazovnim sektorima, kao i sektorima za zdravstvenu skrb nisu dovoljni. Mnoga djeca, čije su se tjelesne mane mogle spriječiti ako bi se reagiralo i primijetilo na vrijeme, ne dobivaju dovoljnu, potrebnu skrb. Ovo je pogotovo slučaj u osiromašenim, ruralnim sredinama Gvatemale.
Predrasude protiv djece s tjelesnim nedostacima zahvatile su Cleidy od malena. Cleidy ne zna tko joj je otac, a kada je imala 3 godine, njezina ju je majka, posramljena zbog kćerinih nedostataka, napustila. No, njezina draga baka Victalina prihvatila je odbačeno dijete i uzela ju u svoj dom.
„Bilo mi je žao zbog onoga što je moja kćer mislila o Cleidy i kako se osjećala“, kaže Victalina. „Znala sam da će zbog njezinih posebnih potreba, biti izazov odgajati ju. No vjerovala sam Bogu“, objasnila je Victalina.
Victalina se odnosila prema Cleidy kao što bi se odnosila prema svakom drugom djetetu.
Victalina je vjerovala kako Cleidy može nadići svoja ograničenja te da može uspjeti kao što bi uspjelo svako drugo dijete u zajednici. Victalinu je u njezinim ustrajanjima podržao Jamin, tutor iz centra kojeg Cleidy pohađa. Ustvari, Jamin je naučio Cleidy pisati.
„Odnosim se prema Cleidy kao prema svim drugim djevojčicama u Compassion centru“, kaže Jamin. „Vjerujem kako ona ima iste sposobnosti i mogućnosti kao i drugi. Iz tog razloga sam ju naučio kako da drži olovku zapešćima. Vrlo je brzo to naučila“!
Vjerujući u sposobnosti svoje unuke, Victalina je učinila hrabar korak; ispisala je Cleidy iz škole za djecu s posebnim potrebama i upisala je u lokalnu, javnu školu.
„Znala sam da će to biti velik izazov za Cleidy, jer nije bilo resursa koji bi podržavali njezine dodatne potrebe, a prema njoj bi se odnosili kao prema djetetu bez posebnih potreba. Ipak, vjerovala sam da je to dobra zamisao jer je ona iznimna djevojka“, kaže Victalina.
Victalina je bila u pravu. Cleidy kaže kako je promjena škola označila veliko poboljšanje u njezinom životu. Cleidy je poznavala većinu vršnjaka iz crkve i Compassion centra, a oni su joj drage volje pomogli s bilo kojom poteškoćom koja bi se pojavila.
„Volim svoje prijatelje“! Cleidy kaže sa sjajem u očima. „Jako mi puno pomažu ako trebam bilo što. Ako trebam olovku, netko će mi ju dati. Ako trebam dodatnu pomoć u nečemu, netko mi pomogne“.
Victalina je zapanjena s time koliko je centar Compassion bio podrška njezinoj unuci kako bi ona postala djevojka za koju je ona znala da Cleidy može postati: djevojka sa snovima, prilikama i svjetlom budućnošću.
Promjena srca i umova
Zbog prepreka koje je nadvladala s obzirom na nedostatak udova, Cleidy ima pouzdanje. Zbog nje, mnogi ljudi u njezinoj zajednici sada drugačije razmišljaju o djeci s tjelesnim nedostacima. Više se na takvu djecu ne gleda kao na sramotu i teret, bez budućnosti. Ljudi uče kako cijeniti i ohrabrivati takvu djecu da ona ostvare svoj potencijal.
„Volim to kako centar i moj tutor Jamin, vjeruju u mene i kako su mi podrška“, kaže Cleidy. „Bila sam tužna zbog moje prošlosti, no zahvaljujući ljubavi prijatelja iz centra, mojoj baki i Bogu, sretna sam“.
Cleidy se nada da može biti ohrabrenje drugoj djeci s tjelesnim nedostacima.
„Želim podržati djecu koja imaju potrebe slične mojima i ohrabriti ih da se ne osjećaju kao da su sami“, kaže Cleidy. „Čak i ako su poput mene, bez roditelja, Bog će uvijek biti ondje za njih“.
