Djeca su jako iskrena i čista. Jedna djevojčica je pitala konobaricu zašto joj je koža tako tamna, a dobila je prekrasan i mudar odgovor.
Postoji nešto predivno u njihovoj nevinosti, nešto što im daje mogućnost da budu tako otvoreni i iskreni u vezi svega i svačega. Zbog toga je jako važno za odrasle osobe za razumiju da je dio dječje prirode da promatraju i ispituju te da to ne treba zauzdavati.
Iako to možda drži roditelje na vječnom oprezu, s isprikom na vrhu jezika ako njihova djeca nešto izbrbljaju ili kažu, ujedno se ne može poreći da je za njihov rast i razvoj jako važno da budu svoji, uz pravilno vodstvo odraslih.
Primjer je djevojčica Holland. Ona voli gospođu Cynthiju, konobaricu u jednom od njezinih najdražih restorana.
Posebno prijateljstvo
Cynthia i Holland se poznaju već jako dugo.
Ta konobarica iz Waffle House upoznala je Holland kada je bila malena beba. Uvijek bi sačuvala Holland njezino najdraže mjesto u kutu te bi joj donijela kolač s grožđicama i sok od jabuke. Nije ni čudo što je Cynthia postala kao član obitelji malenoj Holland.
Obitelj i gospođa Cynthia razvili su tako snažno prijateljstvo da su se počeli moliti jedni za druge, posebno tijekom teških trenutaka u životima.
Ta je veza ujedno dala Hollandinoj mami priliku da potpuno opušteno radi u tom restoranu na pisanju svojih knjiga. Bilo je predivno što je Mary Katherine, majka, mogla pisati knjige uživajući u kavi na Cynthijinom radnom mjestu i to sve zbog jednog posebnog prijateljstva.
No, unatoč tome koliko se Cynthia i Holland vole, bio je tu jedan trenutak između njih dvije zbog kojeg je Mary Katherine ostala bez riječi.
VIDI OVO: Koliko je ljudskih rasa Bog stvorio?
”Zašto je vaša koža tako tamna?”
Tijekom jednog naizgled običnog dana u restoranu Holland je pogledala Cynthiju i pitala ju:
„Gospođo Cynthia, ja želim imati tako tamnu kožu kao vi. Zašto je vaša koža tako tamna?“
Cynthijin odgovor, u svoj svojoj jednostavnosti, bio je pun istine i mudrosti.
„Jer je Bog svakog učinio drugačijim! Nije li to predivno?“
Holland je kimnula glavom, a Mary Katherine se opustila. No, djevojčica nije bila gotova s pitanjima. Još je nešto htjela reći svojoj prijateljici.
„Ali, gospođo Cynthija – da ja imam kožu kao vi obje bi se mogle obući kao Tiana!“
Konobarica se nije mogla prestati smijati dok je govorila Holland da se ionako može oblačiti kao Tiana kad god želi.
Tada je Mary Katherine shvatila koliko su važnu lekciju ona i njezina kćer naučile od Cynthije.
Sva Božja stvorenja su jedinstvena
Podijelila je:
„Moja trogodišnjakinja vidi razliku između crne i bijele žene. Ljudi nisu rođeni slijepi na razlike. I iskreno, na mnoge načine je uvredljivo pretvarati se da te razlike ne postoje. Ono što moramo raditi – namjerno – jest učiti našu djecu da vide i CIJENE stvari koje Božje ljude čine jedinstvenima. Bila to njihova rasa, nacionalnost ili vjerska uvjerenja… Trebamo razgovarati o tim stvarima. Jer, da vam unaprijed kažem: Naša ih djeca VEĆ vide.“
Majka je zaključila:
„…strah je lažljivac. Tišina je jako loš učitelj. Hvala Bogu za mudrost i milost gospođe Cynthie. U buduće neću zaustavljati moju djecu kada žele postavljati pitanja o svijetu oko njih. Neću ih ušutkivati i učiti ih da je ‘različitost’ opasna ili tabu tema. Umjesto toga ću im reći ovu jednostavnu i potpuno iskrenu istinu iz usta naše drage prijateljice, gospođe Cynthije: ‘Bog je svakog učinio drugačijim! Nije li to predivno?’“
Zahvaljujući gospođi Cynthiji i njezinom odgovoru te vodstvu Mary Katherine, Holland će odrasti sa saznanjem da je u osobi mnogo više od onoga što je na površini, da boja kože nije važna.
