Mnogi roditelji imaju problem s odraslom djecom koja ih u starosti potpuno zanemaruju. Ono što svaki roditelj očekuje od svog djeteta je da ga posjeti, nazove i pita kako je, no često ostane razočaran.
“Vjeruj u se i u svoje kljuse”, odgovorili su mnogi 79-godišnjakinji koja je na platformi Quora pitala bi li umrla sama i bez čaše vode jer nema djece, a mirovina joj je mala.
Većina ljudi koji su joj odgovorili na tu temu smatra da nema pravila ni jamstva da će djeca biti ta koja će u starosti brinuti o nemoćnim roditeljima.
“Imala sam četvero djece, troje je živo. Dvoje mi je jasno dalo do znanja da nisu spremni brinuti se za mene u starosti. Treće dijete želi pomoći, ali ne može. Dobila sam sina koji je umro u devetnaestoj godini i ja sam ga smatrala onim koji će me uzdržavati u starosti, ali, nažalost, on je umro…”
“Imam zdravstvenih problema i svjesna sam da će vjerojatno doći vrijeme kada ću morati ići u dom za starije. To za mene nije kraj svijeta. Tamo će me čuvati stručno osoblje. Pokušat ću riješiti sve probleme s njima tako što ću razumjeti svoja prava i zakone koje oni štite. Na meni je da se snađem i financijski riješim, a ne na svojoj djeci vlastitu budućnost. Tako mora biti, jer nemam mnogo opcija.”
Imam veću podršku od drugih, nego od vlastite djece
“Više se nadam da će me posjećivati ljudi iz mog grada i prijatelji, nego djeca. Čak i sada imam veću podršku od njih nego od vlastite djece.”
Tada se javio čovjek u trećoj godini života. “Nisu sva odrasla djeca brižna prema roditeljima. Moj bratić je u staračkom domu i dan za danom gleda kroz prozor, a rođeni sin ga se ne udostoji posjetiti. Prava šteta. Posjećujemo ga supruga i ja kad god možemo, a ona mu uvijek peče kolačiće.”
“S druge strane, imamo jedan stariji bračni par s kojim smo bliski prijatelji i znamo se više od 30 godina. Nikada nisu imali djece, ali su se pod stare dane sami brinuli o sebi. Kad su to vidjeli puno toga dom im je postao teret, sve su prodali i priuštili si dobar dom za umirovljenike u prirodi, koji nudi puno aktivnosti u kojima uživaju. Dobro su zbrinuti i ima ih tko njegovati kada su bolesni.
Zatim nastavlja: “Djeca kad se rađaju, nije im na čelu zapisano da će se brinuti za nas. Nekima je žao što imaju djecu, a drugi su sretni zbog toga. Supruga i ja smo sretni što ih imamo. Oni uvijek provjeri kako smo i zovu da vide trebamo li što.”
“Ali nisu svi prošli tako dobro kao mi. Neka djeca, kao što smo i sami svjedočili, uopće ne mare za svoje roditelje…. Nitko ne može biti siguran kako će ispasti ili hoće li biti dobri prema mami i tati. Možemo dati sve od sebe da ih dobro odgojimo i nadamo se najboljem.”
Strašno bolnoj i istinito