Majka djeteta s autizmom je na Facebooku podijelila dirljivu ispovijest o događaju u vlaku koji nikada neće zaboraviti. Tamo se našao jedan poseban policajac.
Željela sam odvojiti par minuta kako bih s vama podijelila nešto što nam se danas dogodilo.
Ovo sam poslijepodne pokupila Andrewa iz škole te smo sjeli u podzemnu i krenuli kući. Svaki dan se vozimo podzemnom kada ide u školu i kada se vraća, tako da je navikao na to.
Vožnja traje 45 minuta do sat vremena, ali dok ga držim zaokupljenim mobitelom, on sjedi mirno cijelo to vrijeme. Naravno, uz to imam i grickalice i bombone u slučaju da se pokuša ustati. Moj je zadatak učiniti sve kako bi on bio sretan i miran.
Za one od vas koji to ne znaju, kada imate dijete s autizmom, ono može imati neke dobre dane i neke loše dane.
Danas je bio jedan od tih loših dana. Andrewov najveći problem s ponašanjem (na kojem radi učeći razne tehnike za smirivanje) jest da se ponekad uzruja, ali ta uzrujanost eskalira u potpuni napad.
PROČITAJTE: Majka autističnog dječaka: Znam što uzrokuje autizam!
Danas je bio uporan u nastojanju da se ustane i stane usred vlaka kako bi trčao po njemu (a tako bi jedno pao). Pokušavala sam ga nagovoriti da sjedne, ali on nije htio (to se događalo punih 20 minuta).
Tada se njegova normalna dječačka ljutnja pretvorila u potpuni napad ili, kako ja to zovem, put bez povratka za njega.
Počeo se bacati po podu, vrištati, cipela mu je spala, a on ju je odgurnuo posred vlaka, a sve sam to vrijeme ja bila na podu s njim (u haljini) pokušavajući ga smiriti sa svim slatkišima koje sam ponijela.
Tada je počeo udarati, trzati, vući me za kosu dok su svi u vlaku zurili u nas, misleći da sam loša majka koja ima neodgojeno dijete iako si on zapravo ne može pomoći kada je takav. Ponekad njegovi osjećaji postanu previše za njega, ali kada još ljudi počnu gledati, on iskoristi tu priliku kako bi napravio pravu predstavu.
Naglas sam rekla: „Jako mi je žao, ima autizam“, u pokušaju da zaustavim svo to zurenje.
Stanje se samo pogoršavalo te sam znala da moramo izaći iz vlaka. Izašli smo na Gallery Placeu, jednoj stanici od mjesta gdje presjedamo u drugi vlak, a tada se sve još više pogoršalo. Odbio je vratiti se u vlak te je htio otići sa stanice iako to nikako nismo mogli učiniti. I tako smo se opet našli na podu.
Bio je prekriven crnom prašinom. Pokušala sam ga podignuti, ali je počeo udarati. To se odvijalo 15 minuta. Vjerujte mi, ovo nije moja prva predstava kao samohrane majke, ali ponekad se jednostavno i ja slomim. Došlo je do toga da sam i ja počela plakati od frustracije i boli što svi sada osuđuju Andrewa.
Uspaničila sam se kada sam vidjela nekoga kako nam prilazi, ali je ispalo da je to bio policajac koji je radio u podzemnoj.
Čim nam se približio, Andrew se ukipio dok je držao obje moje ruke, s obje noge oslonjene na mene, u zraku. Policajac me pitao trebam li pomoć i može li mi pomoći tako što će nas otpratiti van (vidio je kako se Andrew ukipio kada je došao do nas).
Objasnila sam mu situaciju te sam rekla da to čak nije naša stanica. Pitao me gdje idem i rekla sam mu lokaciju (30 minuta od tadašnje lokacije). On je bez oklijevanja rekao: „U redu, onda ću i ja s vama na vlak“.
Pomislila sam da misli doći s nama dizalom dolje do vlaka.
Počeo je pričati s Andrewom i pokazivati mu sve svoje spravice. Tada je uzeo svoju značku i pitao Andrewa: „Možeš li biti policajac sa mnom i pomoći mi da radim svoj policijski posao u vlaku?“. Naravno, Andrew je pristao.
Policajac se na kraju s nama vozio skroz do kuće.
Kad god bi morali presjedati, držao je Andrewa za ruku i hodao bi s njim. Sjedio je do njega kako je Andrew htio, pravio se da mu je zanimljivo gledati lude snimke na internetu te je čak pravio luda lica na mobitelu kako je Andrew htio.
Ovaj je policajac zaista učinio mnogo više nego je morao kako bi pomogao Andrewu. Obnovio je moju vjeru u ljude. Tome policajcu ne mogu dovoljno zahvaliti na neopisivoj dobroti kojom je uljepšao Andrewov dan, a vjerojatno i cijelu godinu.
