Nedavno sam opet gledao izvrstan film „Đavolji odvjetnik“. Vjerujem da vas je većina gledala barem jednom taj film. Pretpostavit ću da znate o čemu je riječ – mladom odvjetniku Kevinu Lomaxu koji se nađe u kušnji izbora između moći, slave, laži, zla i s druge strane istine i dobra. Olako zaslijepljen sjajem moći, bogatstva, elitnim društvima polako ulazi u klopku zla i sotone koji je u filmu predstavljen kao vlasnik jednog od najmoćnijih odvjetničkih društava na svijetu.
Iako upozoravan od strane svoje supruge i majke da je cijena svog tog luksuza prevelika i da će ostati bez najvrednijeg – sebe, svoje slobode, Kevin ignorira upozorenja i nastavlja svoj put u svijet tame. Vrhunac filma je trenutak suočenja s pravim licem zla i spoznaja cijene koju je platio i koju mora platiti za to što mu tama nudi – biti na vrhu svijeta, njegov gospodar.
U toj drami, licem u lice s „ocem laži“ i „mrziteljem čovjeka“, Kevin se ipak odlučuje za dobro. Odabire smrt tog i takvog sebe i donosi odluku da odustane od obrane dokazanog pedofila u parnici koju je trebao dobiti. Tu naravno drami nije kraj, jer „taština je omiljeni sotonin grijeh“. Kevin će morati uvijek iznova odabirati dobro, a odbacivati blještave ponude sotone i njegovih slugu.
Vrhunsko duhovno biće koji moćima daleko nadilazi čovjeka, sotona, ne odustaje od svoje namisli da odvoji čovjeka, to voljeno Božje stvorenje, od Stvoritelja. Ne zanima ga toliko ni sam čovjek kojeg prezire, koliko mu je važna bol Njegova Boga Stvoritelja, Njegove suze zbog svakog zrnca čovjekove patnje. Sotona se ne može pomiriti s činjenicom da njegovo „majstorsko“ djelo razapinjanja Boga na križ nije uspjelo i da je Bog svojom ljubavlju križ učinio sredstvom spasenja svega stvorenoga na čelu s čovjekom, krunom stvaranja.
Dok ne bude konačno pobijeđen, bačen u tamu pakla odbačenosti i ne mogućnosti prihvaćanja Božjeg milosrđa i očinske ljubavi, sotona će činiti sve da križ ne bude sredstvo čovjekova spasenja, put do uskrsne preobrazbe za konačno zajedništvo s Bogom Ocem u domu još ljepšem i bogatijem od prvotnog Božjeg nauma s Rajem zemaljskim.
Trebamo li se bojati? Ne mislim tako. Zaobilaziti da. Sve provjeravati, pa ako treba i više puta, jer ne zaboravimo da je „otac laži“ veliki meštar prijetvornosti, iluzije, opsjene. Jedino što je važno jest ostati u blizini našeg Nebeskog Tate. Nastojat držati ga za ruke ko dijete i paziti na svako samostalno odvajanje od Njega.
Ne zato što bi On u bilo kojem trenutku izgubio iz vida naše kretanje, nego, jer sa svakim udaljavanjem od Boga, što je ono veće, to je naša sposobnost da čujemo Njegovo dozivanje ili upozorenja, manja. To je ljudski život – hod kroz vrijeme i prostor nečega što je nekad bilo Rajem, a što je nagrđeno ohološću, da bi Božjom ljubavlju bilo otkupljeno za još veću ljepotu i bogatstvo – vječnost u neposrednoj blizini Očevoj.
Zar to nije čovjekova jedina i stvarna čežnja – povratak u kuću Očevu? Jer, nemirno je srce moje dok se ne smiri u Tebi moj Bože! Dok se to ne zbude, ostaje nam boriti se, uvijek iznova birati Dobro, Istinu i Ljubav!
