Jeste li kada razmišljali o tome koliko oblika književnosti nalazimo u biblijskim knjigama? Ima tu i proze i poezije, i priče i pjesme, i mudrosne literature. Nema čega nema. Jako puno žanrova je u njoj zastupljeno. A kad je reč o temama usudio bih se reći da su konkretno u starozavjetnim povijesnim knjigama nekako najzastupljenija akcija, rat i drama.
Pred nama je vrlo dugačko i ispunjeno poglavlje, u kojem nalazimo sva tri spomenuta elementa, a posebno akcije u mjeri koje se ne bi postidio niti Arnold Schwarzenegger! Samo na temelju ovoga poglavlja bi se dao napraviti dobar film. Biblija je uzbudljiva knjiga, uzbudljivija od bilo kojeg filma ili serije koju će čovjek snimiti. Imamo puno posla, pa ćemo se baciti na ovo, vrlo napeto i poučno štivo.
Pred nama je jedan od najpoznatijih događaja iz života mladoga Jišajevog sina, budućeg izraelskog kralja, koji je u izraelskoj svijesti do dana današnjeg ostao prototip kralja. Kada god Izraelac pomisli na kralja, on će prvo pomisliti na Davida. Bog je odstupio od Šaula i zapovjedio Samuelu da pomaže Davida za kralja. Ta odluka još nije stupila na snagu, ali je ipak bila zajamčena. Dakle, David je u sve događaje koje ćemo danas obraditi stupao u spoznaji da će biti kralj, ali to svejedno nije zlorabio. Što se zapravo dogodilo?
- Samuelova 17, 1-11:
1 “Filistejci skupiše svoje čete za rat i sastaše se kod Soka u Judeji. Tabor udariše između Soka i Azeke kod Efes Damima. 2 A Šaul i Izraelci skupiše se i utaboriše u Terebintskoj dolini, i svrstaše se za boj protiv Filistejaca. 3 Filistejci su stajali na gori s jedne strane, Izraelci na gori s druge strane, a dolina bila među njima.
4 Iz filistejskih redova izađe jedan izazivač. Zvao se Golijat, a bio je iz Gata. Visok bijaše šest lakata i jedan pedalj. 5 Na glavi je imao mjedenu kacigu, obučen je bio u ljuskav oklop, a oklop mu težak pet tisuća mjedenih šekela. 6 Na nogama je imao mjedene nogavice, a na ramenima mjedenu sulicu. 7 Kopljača njegova koplja bila je kao tkalačko vratilo, a šiljak koplja težak šest stotina željeznih šekela. Pred njim je stupao štitonoša.
8 On se postavi pred izraelske bojne redove i dovikne im: ‘Što ste izašli da se svrstate za bitku? Nisam li ja Filistejac, a vi Šaulove sluge? Izaberite između sebe jednoga čovjeka pa neka siđe k meni! 9 Ako pobijedi u borbi sa mnom i pogubi me, mi ćemo biti vaše sluge. Ako li ja pobijedim njega i pogubim ga, onda ćete vi biti naše sluge i nama ćete robovati.’ 10 Još je Filistejac rekao: ‘Ja sam danas izazvao Izraelove bojne redove. Dajte mi čovjeka da se ogledamo u dvoboju!’ 11 Kad je Šaul i sav Izrael čuo što je rekao Filistejac, obuze ih strah i drhat.”
Izraelovi stari neprijatelji su odlučili napasti Izraelce, ali ovo nije bila obična bitka. Naime, ovaj put su neprijatelji Božjeg naroda imali poseban adut: imali su svoga junaka, svoju maskotu, svoga najjačeg čovjeka koji je bio njihova najveća nada. Tko je bio taj čovjek? Zvao se Golijat, došao je iz Gata i od mladosti je bio ratnik. Što ga čini tako posebnim? Prije svega, bio je visok tri metra. Bio je toliko snažan da je sa relativnom lakoćom nosio svoj oklop težak 57 kila i bacao koplje čiji je vrh težio, ni manje ni više, nego 7 kila. Pokušamo li dokučiti koliko je Golijat bio težak. Možemo reći, da ja imam svojih 105 kila a visok sam 177. Na stranu koliko je to zdravo, ali budući da je Golijat bio vrlo nabildan, možemo pretpostaviti da je težio barem trista kila. Sve u svemu, Golijat se od prosječnoga medvjeda razlikovao jedino u tome što je bio čovjek! Dakle, nimalo zanemariv protivnik. Nije ni čudo što su ga se Izraelci bojali, a Filistejci smatrali svojim junakom. Zapravo, Izraelcima se malo čudim, jer su kao Božji narod morali znati, da je Bog sa njima, ali u to vrijeme duhovno stanje u narodu nije bilo baš najbolje. Nije ni čudo, jer ga je predvodio kralj Šaul, koji se brinuo jedino za sebe i od koga je Bog odstupio. Međutim, ipak je Božji narod, makar i posrnuo, ostao Božji narod. Znači, taj je Golijat stao pred izraelske trupe i izazivao ih, rugao se i njima i njihovom Bogu, a oni nisu imali toliko vjere da mu se usprotive.
U međuvremenu je Efraćanin Jišaj poslao svoga sina Davida da ponese svojoj braći malo hrane. David je otišao u izraelski tabor, predao hranu braći i čuo Filistejca kako opet izaziva Izraela.
- Samuelova 17,23-27:
“23 Dok je s njima govorio, gle, onaj izazivač (zvao se Golijat, Filistejac iz Gata) iziđe iz filistejskih bojnih redova i ponovi iste riječi kao prije. I David ih je čuo. 24 A čim su Izraelci ugledali toga čovjeka, pobjegoše svi daleko od njega, i strah ih uhvati. 25 Neki Izraelac reče: ‘Jeste li vidjeli onoga čovjeka što je izišao? A izišao je da izaziva Izraela. Tko njega pogubi, kralj će mu dati silno blago, i dat će mu svoju kćer, i oslobodit će od poreza njegov očinski dom u Izraelu.’ 26 Tada David zapita ljude koji stajahu oko njega: ‘Što će to dobiti čovjek koji ubije toga Filistejca i skine sramotu s Izraela? I tko je taj neobrezani Filistejac, da izaziva bojne redove živoga Boga?’ 27 A narod mu odgovori istim riječima kao prije: ‘Eto to će dobiti čovjek koji ga pogubi’.”
“I tko je taj neobrezani Filistejac, da izaziva bojne redove živoga Boga?” Ovo su riječi mladića koji nije imao više od 18 godina – 18 godina! – i koji je znao da će biti kralj. Međutim, smatram da ga na ove riječi nije nagnala spoznaja da će biti kralj, već spoznaja da sa Izraelovim Bogom nema šale. Izraelov Bog je živi Bog, a ne kao filistejski bog Dagon, koji se par poglavlja ranije u nazočnosti kovčega Božjeg saveza doslovno raspao na komadiće! A Davidov Bog je isto tako naš Bog! Naš Bog je veliki i živi Bog, a onaj tko ga izaziva neće se dobro provesti.
“Tko je taj neobrezani Filistejac?” Kako to, tko? To je filistejski junak, grdosija visoka tri metra, teška više od četvrt tone, sa oklopom od 57 kila i kopljem čiji sam željezni vrh teži 7 kilograma! Snaga i uzdanica, ponos i dika filistejske vojske! Kako tko? To je onaj medvjed od čovjeka pred kojim drhti cijela izraelska vojska, svi odreda, od kralja pa nadalje! Uz to, Filistejci su već jako dugo tlačili Izraelce. Tko je taj neobrezani Filistejac. Da sam ja bio na Davidovom mjestu, vjerojatno bih se sakrio u najbližu mišju rupu i sačekao da onaj veliki i strašni div prestane grmjeti, ali Bog je htio da ne bude tako.
Zanimljivo je to. Opasnost je bila vrlo stvarna: prije svega, netko se morao usuditi boriti se sa Golijatom pa ga još i pobijediti, jer bi u protivnom Izrael opet pao pod filistejsko ropstvo. Dakako, nitko se nije usuđivao na borbu, sve u nadi da će otezanjem možda otjerati neprijatelja, ali to naravno nije uspjelo. Svi su zakopali glavu u pijesak i čekali da oluja prođe, ali oluja nije prolazila. Svi su zatvarali oči pred jednom važnom činjenicom: premda je Golijat doista bio vrlo opasan neprijatelj, zar Jahve, Bog Izraelov nije bio puno veći i od toga neobrezanoga Filistejca? Dakako da jeste, a u tom trenutku je jedino mladi David, budući kralj Izraela, bio toga svjestan. Davidu je stalo do očuvanja časti Božjeg imena, ali isto tako i časti Božjeg naroda. Koliko često nas obuzmu takvi osjećaji? Koliko često nam je stalo do Božje časti? Jasno, ono su bila drugačija vremena, kada je Božji narod bio jedan određeni narod sa svim zakonima, propisima, pojedina pravila igre su bila donekle drugačija (recimo, nije na nama da idemo ubijati ljude koji ne vjeruju u Boga, ali budimo realni i shvatimo da će jednoga dana to učiniti sam Bog), ali neke stvari se ne mogu mijenjati.
Doznajemo da ni David, premda mlad, nije bio ni slab ni naivan. Kada su ga, nakon njegovih riječi, doveli pred izraelskog kralja, iz Davidovih usta čujemo da je imao priliku tući se i sa lavom i sa medvjedom i, očito, izvući živu glavu, ali i dotičnim životinjama zavrnuti vratove. Dakle, David je imao snage, pa čak i obećani položaj, ali ovdje se nije na to pozivao. Pozivao se na Božju snagu, Božju čast i skrb: “I lava je i medvjeda tvoj je sluga ubio pa će i taj neobrezani Filistejac proći kao jedan od njih, jer je izazvao bojne čete živoga Boga” (36). Čuvši da se David želi boriti sa Golijatom, daje mu svoj oklop i šalje ga u boj. Međutim, oklop ne pristaje Davidu pa se David naoružava na svoj način. Za sukob sa čovjekolikim medvjedom David uzima svoj štap, pet glatkih kamenova, torbu u kojoj će ih nositi i praćku. Neka sada Božja riječ govori za sebe. Pozorno slušajmo što se dogodilo.
- Samuelova 17,40-54:
“40 David uze svoj štap u ruku, izabra u potoku pet glatkih kamenova i metnu ih u svoju pastirsku torbu, koja mu je služila kao torba za praćku, te s praćkom u ruci pođe prema Filistejcu. 41 A Filistejac se sve bliže primicao Davidu, dok je njegov štitonoša stupao pred njime. 42 A kad Filistejac pogleda i vidje Davida, prezre ga s njegove mladosti – bijaše David mladić, rumen, lijepa lica. 43 Zato Filistejac reče Davidu: ‘Zar sam ja pseto te ideš na mesa štapovima?’ I uze proklinjati Davida svojim bogovima. 44 Zatim Filistejac reče Davidu: ‘Dođi k meni, da dam tvoje meso pticama nebeskim i zvijerima zemaljskim!’ 45 A David odgovori Filistejcu: ‘Ti ideš na me s mačem, s kopljem i sa sulicom, a ja idem na te u ime Jahve Sebaota, Boga Izraelovih četa koje si ti izazvao. 46 Danas će te Jahve predati u moju ruku, ja ću te ubiti, skinut ću tvoju glavu i još ću danas tvoje mrtvo tijelo i mrtva tjelesa filistejske vojske dati pticama nebeskim i zvijerima zemaljskim. Sva će zemlja znati da ima Bog u Izraelu. 47 I sav će ovaj zbor znati da Jahve ne daje pobjedu mačem ni kopljem, jer je Jahve gospodar bitke, i on vas predaje u naše ruke.’ 48 Kad se Filistejac približio i pošao prema Davidu, izađe David iz bojnih redova i krenu pred Filistejca. 49 David segnu rukom u torbu, izvadi iz nje kamen i hitnu ga iz praćke. I pogodi Filistejca u čelo; kamen mu se zabi u čelo, i on pade ničice na zemlju. 50 Tako je David praćkom i kamenom nadjačao Filistejca: udario ga je i ubio ga, a nije imao mača u ruci. 51 Zato David potrča i stade na Filistejsca, zgrabi njegov mač, izvuče ga iz korica i pogubi Filistejca odsjekavši mu glavu. Kad Filistejci vidješe kako pogibe njihov junak, nagnuše u bijeg. 52 Tada ustadoše Izraelci i Judejci, digoše bojnu viku i potjeraše Filistejce do opkopa oko Gata i do gradskih vrata Ekrona; filistejski mrtvaci pokriše put od Šaarajima sve do Gata i do Ekrona. 53 Nato se Izraelci vratiše iz te žestoke potjere za Filistejcima i opljačkaše njihov tabor. 54 A David uze Filistejčevu glavu i odnese je u Jeruzalem, a oružje njegovo položi u svoj šator.”
Pretpostavljam da ovaj ishod nikoga nije iznenadio, da ste svi barem jednom čitali o ovom događaju, ali idemo ga malo analizirati. Što se dogodilo? David stupa naprijed i suprotstavlja se Golijatu. Kada ga je Golijat vidio, naljutio se što mu šalju takvog protivnika. Vjerojatno je znao da se u izraelskim redovima neće naći nitko sličan njemu samome, ali je zacijelo očekivao barem naoružanog vojnika. Međutim, jedini koji se odazvao njegovom izazovu bio je mladi pastir bez bojnoga oružja. Filistejac je počeo psovati Davida. Što mu je David rekao? (46-47) Na to je Filistejac jurnuo na Davida, a David je uzeo praćku, zavitlao kamenčić i pogodio Filistejca u čelo. Kamen mu se zabio u čelo, dakle vjerojatno i u mozak, pa je pao. David je zatim uzeo Filistejčev mač i odrubio mu glavu. Rekli bismo: “Jadan kraj. Ubio ga je pastir sa praćkom!” Međutim, ni Golijat, ni Filistejci, a ni Izraelci nisu shvaćali da je Golijat ipak izazvao protivnika jačeg od sebe: samoga Boga.
Golijat je pitao: “Zar sam ja pseto te ideš na me sa štapovima?” Da je znao u čijem društvu David ide na njega, mislim da bi pao na koljena i počeo moliti za milost. Golijat nije smatrao Davida dostojnim neprijateljem, dok je sav Izrael smatrao Golijata nepobjedivim neprijateljem. Imajmo na umu da sve što je u Božjoj riječi zapisano treba služiti za našu pouku i odgajanje u pravednosti. Isto tako ne zaboravimo da nam cilj nije tražiti simbolički i alegorički smisao u povijesnim izvještajima zapisanim u njoj. Što to znači? Znači da je do toga događaja uistinu došlo! Da su se prije nekih 3000 godina David i Golijat doista sukobili u Terebintskoj dolini i da je naš Bog doista dao pobjedu Davidu i pokazao da je njegova čast itekako bitna. Koliko se mi trudimo pokazati ljudima da je Bog častan, vjeran i svemoguć? Koliko se trudimo navijestiti Božje ime i poruku o oproštenju koje nam je omogućeno smrću i uskrsnućem Božjeg Sina?
Isto tako, koliko često nam se prepreke u životu čine nepremostivima? Koliko često drhtimo pred okolnostima koje nas okružuju? Ne bismo to trebali činiti, jer je naš Bog uz nas. Nije bitno koliko su velike naše neprilike, koliko su utjecajni ljudi koji se protive nama i Božjoj poruci, koji nas možda i zlostavljaju na razne načine. Jer, Bog će u naše ruke staviti taj ubojiti kamenčić koji ćemo u Božjoj snazi moći zavitlati u Golijatovo čelo i radovati se pobjedi koju nam je naš Bog podario! Pritom nemojmo nikako zaboraviti da, kao kršćani, ne živimo za sebe i po svome, nego za Boga i po Božjem. Mi smo Božji poslanici na zemlji, a tko dirne u nas, dirnuo je u zjenicu Božjeg oka. Dakako, ako činimo što ne valja, ne trebamo se čuditi nevoljama koje smo sami navukli na sebe, ali ako postupamo prema Božjoj volji, nalazimo se na izvršenju zadatka koji nam je Bog zadao. Prema tome, nismo svoji već Božji. Tako nam valja živjeti. Unatoč svim preprekama i izazovima Božjoj časti, na nama je da slušamo Boga i vršimo njegovu volju, a On će osvjetlati svoje ime u nama. Budimo poput Davida. Uzdajmo se u Boga čak i kada se to čini nemoguće i suludo, čak i onda kada se čini kao da sve ide protiv nas i protiv Božjih istina. Jer Bog se ne mijenja, a u njemu imamo zajamčenu pobjedu.
Autor: Davor Edelinski
