Tog dana kada sam čula „drugu ženu“ mog supruga u njegovoj hotelskoj sobi osjećala sam se kao da mi je netko zabio nož u trbuh.
Da, i prije sam bila udarena malenim dozama realnosti, svakih nekoliko mjeseci. Nekako sam potiskivala bol prije nego sam ju pustila da čini što hoće, prije nego sam ju prihvatila i prije nego me pogodila dovoljno jako da nešto i učinim.
Ljutnja, tuga, sumnja i sram su me pogodili taj dan, no najviše sam se osjećala kao budala. Nikada neću zaboraviti taj dan, taj telefonski poziv te laži i bol koji su uslijedili. Blagoslov koji je bio nož koji me skoro ubio.
Svi su znakovi bili tamo, godinama. Kako možete živjeti s nekim tako dugo i ne znati tko je ta osoba zapravo? Jesam li bila slijepa? Morala sam biti jer su svi očito bili svjesni istine osim mene.
Odrasla sam u divnom domu, ali sam nekako uvijek odabirala loše muškarce. Kada se pojavio moj suprug, moja obitelj i ja smo bili potpuno šarmirani. Manje od godinu dana nakon što smo se upoznali stupili smo u brak, ja sam imala 19 godina, a on 21 te smo se preselili u Teksas. Život je postao užurban te je bilo lako izbjegavati „teške“ razgovore, a to smo i činili.
VIDI OVO: U braku ste, a zaljubili ste se u drugu osobu – što trebate činiti?
Suprug se počeo povlačiti
Nakon tri kratke godine počela sam to osjećati. Počeo se povlačiti, radije se bavio drugim vezama nego investirao u naš brak. Svađali smo se, pričali, dogovarali o načinima da poboljšamo naš brak, no nekako bi se uvijek nalazili na početku. Počele su laži i obmane. Nekako sam uvijek ja bila ta koja nije bila dovoljna. Nisam bila dovoljno dobra da se bori za mene, nisam bila dovoljna njemu da ne počne tražiti druge žene. Nisam. Bila. Dovoljna.
Bacila sam se na školu, odgajanje naše kćeri, rad na sebi i savjetovanje misleći da ću trudom uspjeti sve to popraviti. Ako sam ja bila bolja, ako sam bila uspješnija medicinska sestra, ako sam više zarađivala, bolje izgledala, više se molila, bolje čistila, bolje kuhala… možda, možda bi onda on napokon VIDIO mene. Možda bi se makar htio posvađati sa mnom. Istina je, otišla sam u rat za muškarca koji nikada nije ni pomislio na borbu.
Mjeseci prije tog poziva bili su puni laganja i izgovora za neobična ponašanja. Kada sam vidjela račune za hotel u gradu gotovo 1600 kilometara od mjesta gdje je trebao biti osjetila sam vrh noža u mom trbuhu – no nekako sam i dalje mislila, možda je to pogreška. Je li netko otvorio karticu pod njegovim imenom? Slijedeći dan sam nazvala hotelsku sobu i čula njegov glas, glas udaljen 1600 kilometara, a tada sam čula i njezin glas u pozadini – to je bio dan kada sam se slomila.
Moja najbolja prijateljica je taj dan doletjela u grad. Ostala je sa mnom nekoliko tjedana dok sam pokušala zacijeljeti, pokušala me izbaviti iz otupljenosti i boli koja me je obavila. Odvela bi moju djecu vani na igranje kada nisam mogla disati od boli. Skrivala sam se u kupaoni, tuš je glasno radio, ali nije mogao nadglasati moje jecaje. Stalno sam čula glas svoje savjetnice: „Oči širom otvorene, Jenny. Oči širom otvorene“.
Sada shvaćam da mi je pokušavala pokazati ono što je bilo ravno preda mnom. Djela govore mnogo jasnije nego riječi. Neke dane sam se osjećala snažnom, a neke dane sam osjećala da nikada neću pronaći pravu sreću ako se ne budem ponovno bacila u život, u ljubav prema drugima – stvarnost OVE boli bila je presnažna da bih ju željela ponovno iskusiti.
Ovako sam mjesecima koračala naprijed.
Uskoro sam se našla u velikom uredu, okružena skupim namještajem, gledajući u papire za rastavu, čekajući naredna tri sata koja će mi zauvijek promijeniti život. Slijedeća tri sata u kojima sam pokušavala srediti svoj život, kako ću živjeti sama, odgajati djecu i raditi puno rano vrijeme, a i gdje ću živjeti.
Mogla sam razmišljati samo o tome kako smo došli do svega toga. Zašto nije postojalo nešto, bilo što, što sam mogla učiniti kako bih spasila naš brak? Osjećala sam se užasno usamljeno. Dubina tuge me je toliko gurala prema dolje da sam mislila da nikada više neću moći hodati uzdignute glave.
VIDI OVO: Ako ste u braku, pazite da ne činite ove stvari: One također spadaju u preljub!
Moja djeca i moj Bog su me držali podalje od negativnosti
No dođe vrijeme kada morate odabrati pronaći nešto dobro. Moja djeca i moj Bog su me držali od negativnosti. Život koji sam mislila da poznajem 10 godina, nade i snovi za budućnost, gubitak obitelji i prijatelja – sve me je to jako tištalo. No morala sam gurati prema naprijed, morala sam držati glavu uspravno, morala sam se usredotočiti na svoju djecu i život koji sam im htjela dati. Znala sam da to mogu jer sam znala da u mom životu postoji jedna stalna konstanta. Isus.
Svaki sam dan jačala malo po malo, odabrala bih trčanje umjesto (ili barem prije) čaše vina. Odabrala sam brinuti za sebe i svakodnevno provoditi vrijeme s Bogom jer da to nisam učinila znam da bih pala u tamu iz koje ne bih mogla izaći.
Ljudi kažu da sam snažna. Snaga dolazi iz boli, iz raznih iskušenja i pronalazaka područja za rast. Ja sam ovakva jer sam odabrala biti takva i jer moram biti takva. Svako jutro ustajem s odlukom da ću biti osoba na koju se moja djeca mogu ugledati, na koju mogu biti ponosna.
Imam trenutke slabosti, daleko sam od savršenog. Ponekad se osjećam usamljeno, nedostaju mi snažni muški zagrljaji. No ovakva usamljenost, ovakva težina – nije to ništa naspram svakodnevnog osjećaja manje vrijednosti, da nikad nisam dovoljno dobra. Ti. Jesi. Dovoljno. Dobra. Snažna si. Ti si dijete Božje.
Njegov plan je mnogo veći od tvog. Sada to osjećam. Dok svaki dan odabirem Njega mogu osjetiti Njegov mir. Sada poznajem pravu sreću i radost života bez tereta tuđih grijeha. Moja vjera, moja obitelj, veze, mentalno i fizičko zdravlje te oporavak.
Uzmite si vremena da se pomirite s tugom, Bog će biti uz vas, no tada podignite glavu, odbacite od sebe svaki sram i išetajte iz života koji ste mislili da poznajete u novi i bolji život. Snaga dolazi iznutra.
Autorica: Jennie Jones; Prijevod: Ida U.; Izvor: Faithit.com
