Dirljiva priča Brune Ferrera o križu koji je mladiću spasio život nakon što je upao u zaleđeni ribnjak. Sve što je trebao je držati se za križ.
Jedan je čovjek imao u svom salonu na vidnom mjestu obješen čudan predmet. Kad ga je netko upitao zašto to tamo drži počeo je pričati.
Jednom sam bio u šetnji s djedom u parku. Bilo je hladno zimsko popodne. Djed je polako hodao za mnom. Imao je slabo srce. Htio sam ići do zaleđenog ribnjaka.
Mogu li se samo malo klizati?, pitao sam djeda.
Djed se bojao za mene. U trenutku kada sam stao na led upozorio me: pripazi…
Bilo je kasno. Led je bio prilično tanak i ja sam propao u vodu. Djed je odlomio granu i pružio mi njen kraj.
Uhvatio sam se, a on me svom snagom vukao, dok me nije izvukao iz rupe u ledu. Plakao sam od straha i drhtao od studeni.
Trebao sam toplu kupku i krevet.
Moga je djeda ovaj događaj tjelesno i psihički iscrpio. U noći je dobio srčani udar i umro. Sve nas je to jako ražalostilo.
Otrčao sam do ribnjaka i odande donio granu. Onu granu, kojom je djed spasio moj život a svoj izgubio. Dok živim visit će na ovom zidu kao znak njegove ljubavi prema meni.
Tako i kršćani imaju u svojim domovima komad drva koji ih podsjeća na ljubav Onoga, koji je za sve ljude dao svoj život.
Autor: Bruno Ferrero
