Neki se gospodin izdaleka uputio u indijanski rezervat. Imao je namjeru upoznati se sa životom Indijanaca. Nakon duga putovanja napokon stigne a ondje – strašan prizor:
Indijanac zavezan za stup, okružen gomilom razjarenih sunarodnjakâ. „Što se to događa?!“ pitao se čovjek u čudu, dok nije shvatio da je onaj Indijanac osuđen na smrt. Naime, tako je odlučio poglavica jer je Indijanac bio kriv: nekoga je ubio i sada njegova krv treba biti prolivena.
Čovjek shvati da neće moći mnogo učiniti protiv njihova zakona… Indijanci se razmaknuše, i strijela poletje prema zatočeniku…
A onda se dogodi nešto što nitko nije očekivao: Onaj gospodin – koji se bio prikrao stupu i onome jadniku – podigne ruku i strijela proleti kroz nju. Krv silovito poteče.
Čovjek tada okrene probodenu ruku prema poglavici i upita: Krv je prolivena – može li sada biti slobodan…?
Poglavica potvrdno kimne.
Nakon nekoga vremena, čovjek se iz rezervata zaputio kući. Nije daleko odmaknuo, kada je primijetio da ga prati neki Indijanac. Pogleda bolje i tada shvati da je to onaj koji je bio zavezan za stup, osuđen na smrt, i njegovom zaslugom oslobođen. „Zašto me slijediš?“ upita ga. Indijanac mu odgovori: „Spasio si mi život. I on sada pripada tebi. Od sada sam tvoj sluga. Idem za tobom!“
”Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše.” (Izaija 53,5)
