Čovjek je čitavu noć sjedio uz umirućeg ‘oca’ na bolničkom krevetu, a potom je šokirao medicinsko osoblje.
Medicinska sestra je vodila umornog, tjeskobnog muškarca do kreveta u odjelu hitne medicine.
“Vaš sin je ovdje”, rekla je starijem čovjeku na krevetu. Morala je to više puta ponoviti prije nego što konačno otvorio oči.
Pod teškim sedativima zbog srčanog udara, kroz maglu je vidio uniformiranog muškarca. Podigao je ruku, a muškarac je stisnuo njegove onemoćale prste. Bio je to stisak ljubavi i ohrabrenja.
Sestra je privukla stolac kako bi muškarac mogao sjesti. Čitavu noć, sjedio je u slabo osvijetljenoj sobi te je držao za ruku starca i šaptao mu.
Umirući starac nije sinu rekao ni riječ
S vremena na vrijeme, sestra je pokušala nagovoriti muškarca da se malo odmori. Nije htio. Svaki put kad je sestra došla na odjel primijetila je kako je muškarac posve nesvjestan zvukova oko sebe – zveckanja boca s kisikom, udaljenog smijeha dežurnog osoblja, stenjanja drugih pacijenata… Povremeno ga je čula kako starcu govori nježne riječi. Umirući starac nije sinu rekao ni riječ. Samo ga je stiskao za ruku.
Negdje pred zoru, otac je preminuo. Sin je pustio ruku i otišao reći sestri. Dok je sestra radila što se mora, on je čekao. Konačno, vratila i kada je sinu htjela izreći sućut, muškarac ju je prekinuo. “Možete li mi reći tko je bio taj čovjek?”
Sestra je na trenutak zastala – “pa vaš otac”.
“Ne, nije. Prvi puta u životu sam ga vidio” rekao je. “Pa zašto niste nešto rekli kada sam vas odvela njemu”, pitala je sestra.
“Odmah sam znao da je došlo do pogreške. Ali isto tako sam znao da je tom čovjeku trebao sin, a sina nije bilo. Kad sam shvatio da je previše bolestan i da ne može prepoznati jesam li sin ili ne, ostao sam. Znao sam da me treba. Ja sam ovdje došao kako bih obavijestio Williama Greya da mu je sin poginuo u Iraku”, objasnio je marinac i pitao: “Ali ipak, možete li mi reći kako se zove ovaj gospodin”
“William Grey” – rekla je kroz suze sestra.
