Izabranje, odnosno predodređenje, nam daje nadu u uspješnost evangelizacije. Ako vjerujemo da je svaki čovjek sposoban odbiti Božji poziv, tada naša evangelizacija može biti uvijek neuspješna. No ako vjerujemo da je Bog izabrao one koji ne mogu odbiti evanđelje, tada će naša evangelizacija biti uspješna, jer se Božja riječ neće vratiti prazna. Prorok Izaija kaže: „…tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam ja htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah.“ (Izaija 55, 11).
Ovdje valja imati na umu Kristove riječi iz Evanđelja po Ivanu 10,16: „Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovoga ovčinjaka; i njih mi treba dovesti; one će čuti glas moj, te će biti jedno stado i jedan pastir“.
– Isus IMA druge ovce (izabrao ih je, predodredio)… Isus moli u prvosvećeničkoj molitvi: „Ja sam objavio ime tvoje ljudima koje si mi dao iz svijeta. Tvoji su bili. Meni si ih dao i držali su tvoju riječ.“ (Iv 17,6)
– On će ih privesti svome stadu (spasit će ih). Isus kaže: . «Svi koje mi daje Otac doći će k meni, i onoga tko dođe k meni neću izbaciti», (Iv 6,37). „Nitko ne može doći k meni ako ga ne privuče Otac koji me posla…“ (Ivan 6,44).
– One će čuti njegov glas (djelotvorni poziv).
Njegove ovce, njegovi izabranici koji su od vječnosti izabrani, odazvat će se na evangelizacijski poziv. One će prepoznati glas pastira, i tome se glasu neće moći oduprijeti. Oni, koji se odazovu glasu pastira, koji prepoznaju glas pastira, oni su sigurni za vječnost. Otac ih je DAO Sinu. Sin im DAJE život vječni. Oni NIKADA neće propasti i nitko ih neće OTETI iz ruke Očeve.
Isus jasno naglašava da nisu svi njegove ovce, i da se oni neće odazvati propovijedanoj riječi:
„Isus im odgovori: Rekoh vam, a ipak ne vjerujete jer niste od mojih ovaca.“ (Ivan 10,26).
Isus je znao tko jesu a tko nisu njegove ovce. No to ga nije sprječavalo da govori, naviješta, ako hoćete evangelizira svima. Mi ne znamo tko je izabran a tko nije. Stoga i mi, slijedeći Isusov primjer trebamo govoriti evanđelje svima. I onima koji će biti izgubljeni, koji neće vjerovati, i njima treba govoriti o našem velikom Bogu. Ljudima treba reći istinu. Ukoliko se ne odazovu glasu Pastira, grješnici će se naći u rukama gnjevnoga Boga.
Poruka evangelizacije
Vjerujem da ste imali prilike vidjeti i čuti različite evangelizatore koji su u središte svoga naviještanja stavljali različite naglaske. Nekima će evangelizacijska poruka biti PROTIV, protiv drugih crkava, drugačije teologije i sl. Nastoji se ljude nagovoriti da napuste svoje crkve zbog lažnog učenja te da se pridruže njihovoj crkvi jer ona jedina ima ispravnu doktrinu. Drugi će naglašavati ISCJELJENJA vjerujući da će ona uvjeriti ljude da slijede Krista. Treći će naglasiti ljubav Božju i sl… Svi će, manje-više se truditi da svojim govorničkim vještinama ili pak određenim manifestacijama oduševe ljude, nagovore ljude da se odazovu njihovoj poruci. To je posebno vidljivo na tzv. masovnim evangelizacijama u kojima se poziva da se dizanjem ruke ljudi odluče za Krista. Doista su nekada izvještaji s takvih evangelizacija fascinantni. Na tisuće i tisuće ljudi na takvim skupovima se navodno obraćaju. Sjećam se nekih masovnih evangelizacija iz naše zemlje i izvješća koja sam kasnije čitao. Po tim izvješćima samo u Osijeku bi trebalo da je osnovano jedno barem 5-6 novih crkava s nekoliko stotina (da ne kažem tisuća) vjernika. No na žalost, stvarnost je drugačija. Zbog ovakvog, često puta neozbiljnog pristupanja evangelizaciji, događa se da neki ljudi na svakom evangelizacijskom skupu odlučuju biti nanovorođeni.
Poruka evangelizacije mora biti u skladu s biblijskom porukom kako bi donijela ploda. Taj plod ne mora biti masovan i mjeren velikim brojkama da bi nam bio samo takav vrijedan pažnje. Evanđelje je jasno da je svaka duša koja se spašava za Krista dragocjena.
a) Poruka o Bogu
O Bogu treba naviještati ono što Biblija govori o Njemu. On je Stvoritelj, on je Svet, pravedan… Spasitelj ali i Sudac. Svrha je evangelizacije uzvisiti, uzveličati Boga. On je moćan, silan… spasiti ali i pravedno kazniti. I zato se poruka treba naviještati i onima koji će odgovoriti na poziv i onima koji neće.
b) Poruka o grijehu
Kako bi smo doista iskusili sigurnost spasenja, moramo evanđeljem biti uvjereni u svoje vlastito stanje. Mi smo grešnici, potpuno iskvareni (svako područje našega života je zahvaćeno grijehom). Ova istina je veoma važna za shvatiti da bi smo razumjeli zašto nam je potreban Spasitelj. Biblija nas uvjerava na mnogim mjestima o našoj grešnoj prirodi. To i sami uviđamo kada analiziramo naš vlastiti život. Tamo gdje nema svijesti o vlastitom grijehu nema ni obraćenja, nema ni spasenja.Ukoliko pokušamo riješiti problem grijeha u svojoj vlastitoj snazi, osuđeni smo na neuspjeh. Ukoliko pokušamo izvršiti sve zahtjeve zakona Božjega, ubrzo ćemo uvidjeti da smo nemoćni. To ne znači da se zbog toga trebamo predati grijehu (drugi puta ćemo govoriti o predodređenju i posvećenju), ali ne smijemo si ni umisliti da ćemo se kao kršćani riješiti posljedica grijeha. Kako bi smo se riješili tereta osude grijeha potreban nam je Krist.
c) Poruka o Kristu
Stoga nas evanđelje upućuje ka Kristu. Kada uvidimo da smo nemoćni u svojoj vlastitoj snazi riješiti naš problem, problem grijeha, to nas vodi ka Kristu. U našoj evangelizacijskoj poruci trebamo navijestiti Kristovo djelo i njegovu osobu. Krist je došao dati život svoj za OVCE. On je došao dovršiti djelo spasenja (ne omogućiti već dovršiti) za one koje je izabrao prije postanka svijeta. Potrebno je propovijedati poruku križa. Na križu je svršeno djelo otkupljenja. Čujemo li i prepoznajemo njegov glas, djelo na križu je doista učinkovito za nas. Ukoliko ne slijediš Krista, ukoliko ne prepoznaješ njegov glas, Krist nije umro za tebe, i izgubljen si za vječnost.
R. C. Sproul kaže: «Mi imamo smislenu ulogu u propovijedanju evanđelja: propovijedamo i objavljujemo evanđelje. To nam je dužnost i privilegija. No, Bog je taj koji daje da sjeme raste. On nas ne treba za svoje djelo, ali je vrlo zadovoljan kad smo dio djela…. Ne smijemo zapostaviti našu ulogu u evangelizaciji, ali niti smijemo istu precijeniti. Mi propovijedamo, svjedočimo. Dajemo izvanjski poziv. Samo Bog može poslati nutarnji poziv. To me tješi, a ne obeshrabruje. Mi moramo učiniti svoje, a Bog će svoje.”
Autor: Jasmin Milić
