Da bi se molilo na pravi način, prvo je pravilo da naše srce i um budu u odgovarajućem stanju za početak razgovora s Bogom (…) Držim da je nužno otkloniti sve strane i vanjske brige koje mogu nepostojani duh odvući i skinuti ga s neba dolje na zemlju (…)
Obje ove stvari valja dobro zapaziti: kao prvo tko moli, svu svoju pozornost i sposobnost treba usredotočiti na molitvu i ne smije se dati ometati (…) Kao drugo, ne smijemo moliti više, nego nam Bog dozvoljava. Iako nam nalaže da mu otvorimo svoje srce (Ps 62,9), ipak ne popušta pred naletima ludosti i pokvarenosti (…)
Neka ovo bude drugo pravilo: u svojim prošnjama moramo iskreno i stalno osjećati vlastitu ograničenost, te ozbiljno shvaćajući svoju potrebu za svime što tražimo, u molitvama pokazati istinsku i žarku želju da dobijemo što molimo. Mnogi olako recitiraju nekakve molitve kao da izvršavaju zadaću koju im je Bog dao; … ali nitko se ne moli pravilno i… i nikoga se ne sluša osim istinskih štovatelja Božjih.
Moramo dodati k ovima i treće pravilo. Tkogod dolazi pred Boga s namjerom da mu se moli, mora se odreći svake ideje o vlastitoj slavi, mora odbaciti svaku pomisao na vlastitu zaslugu, te, jednom rječju, lišiti se svakog pouzdanja u se i kroz tu poniznost svu slavu dati Bogu. Jer, pripišemo li sebi i najmanju zaslugu, gubimo njegovu prisutnost zbog svoje taštine (…) Oni najsvetiji s najviše straha ulaze u Božju prisutnost (…) Početak i sam uvod u pravu molitvu je molba za oprost poniznim i iskrenim priznanjem krivice (…)
Četvrto i posljednje pravilo je da shrvani istinskom poniznošću, ipak možemo moliti s izvjesnom nadom da će naši zahtjevi biti ispunjeni. (…) Boga strašno ljuti naše nepovjerenje kada ga molimo za blagoslove a da ne očekujemo da ćemo ih dobiti. Stoga ništa nije prikladnije za narav molitve nego držati se sljedećeg pravila – ne žuriti nepromišljeno naprijed, nego slijediti tragove vjere (…)
Autor: Jean Calvin, Institucije kršćanske religije (sažeto izdanje), Osijek: Izvori, 1996., str. 128-129; Izvor: IPA.org
