Stajao sam ispred sudopera u kući prijatelja, iznenađen i pomalo uznemiren. Njegova supruga je na zid zalijepila bilješku na kojoj su pisali neki duhovni podsjetnici.
To samo po sebi nije bilo ništa novo: iako sam još uvijek bio mlad vjernik, vidio sam takve stvari na stolovima, vratima, kupaonskim ogledalima i na sličnim mjestima. Ne, ono što me iznenadilo bio je jedan poseban podsjetnik kojeg je ova mlada žena odlučila napisati.
Iako se točnih riječi ne sjećam, smisao podsjetnika još uvijek mi je urezan u sjećanje: ”Zaslužuješ pakao”!
Zaslužujem pakao? S jedne strane, nisam imao nikakav intelektualni prigovor na ovu izjavu. I sam nedavno bijah ponovno upoznat s tminom vlastitog srca. Shvatio sam da nisam samo u zabludi ili da trebam povremeni oprost, nego da zapravo zaslužujem pakao i da bih ondje išao kada ne bih imao Isusovo milosrđe.
No tekst iz naljepnice ipak me uznemirio. Da, zaslužujemo pakao, ali trebamo li se prisjećati te činjenice onoliko često koliko često peremo ruke? Trebaju li stvarnost pakla i sjećanje na to da smo bili nekoć na putu za pakao ostati svježi u našim mislima? Zasigurno mogu zamisliti nekoga tko previše razmišlja o paklu. Neizreciva tuga vječne kazne, o čemu se previše razmišlja, mogla bi nadvladati osjećaj radosti koji pulsira kroz Novi zavjet.
No, nedavni pregled Pavlovih poslanica navodi me na pomisao da je supruga mog prijatelja bila bliža njegovom apostolskom srcu, nego što je bio moj instinkt za uzmicanjem. Možda ne postavljamo podsjetnike iznad naših umivaonika, ali na neki način, ova misao mora postati više od prolazne i povremene. Zaslužujemo pakao, a samo jedna stvar stoji između nas i te vječne tmine: Isus.
Prisjetite se pakla
Kada se vratimo na Pavlove poslanice, zapravo primjećujemo nešto što je još zapanjujuće, od kartice s porukom iznad umivaonika moje prijateljice. Redovito kroz svoje spise, apostol ne samo da podsjeća crkve na njihovo prethodno beznadno stanje; on ih također upozorava na stalnu opasnost, koja im prijeti ako se udalje od Krista. Ne samo da piše: “zaslužuješ pakao”, nego piše i: “pobrini se da ne završiš ondje”.
Razmotrite samo nekoliko Pavlovih ohrabrujućih upozorenja crkvama:
- ”Ako budete živjeli po tijelu, umrijet ćete”. (Rimljanima 8,13)
- ”Zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega”? (1. Korinćanima 6,9)
- ”Neka vas nitko ne zavodi praznim riječima, jer zbog toga dolazi gnjev Božji na sinove neposlušne”. (Efežanima 5,6)
- ”Pogubite…ono što je zemaljsko u vama….Zbog toga dolazi gnjev Božji”. (Kološanima 3,5-6)
- ”Gospodin je osvetnik zbog svih ovih stvari, kao što smo vam unaprijed rekli i ozbiljno vas upozorili”. (1. Solunjanima 4,6)
Situacija postaje još iznenađujuća kada uzmemo u obzir Pavlov ukupni stav prema vjernicima u tim crkvama. Pavao je bio ”zadovoljan” time što su Rimljani ”puni dobrote”. (Rimljanima 15, 14) Bio je uvjeren da su Korinćani ”posvećeni u Kristu Isusu”. (1. Korinćanima 1,2) Efežane je već vidio kako sjede s Kristom (Efežanima 2,4-6); radovao se čvrstoći vjere Kološana (Kološanima 2,5); znao je da je Bog izabrao Solunjane (1. Solunjanima 1,4).
No ipak ih je nastavio upozoravati. Točnije, Pavao stavlja svoja upozorenja u središte svog apostolskog poziva: “Krista navješćujemo, upozoravajući svakoga i poučavajući svakoga sa svom mudrošću, da svakoga prikažemo tko je zreo u Kristu”. (Kološanima 1,28) To znači da tijekom njegovih upozorenja i doktrinarnih uputa, čak i dok je likovao u nadi u slavu, ponekad bi utihnuo, spustio ton i i kroz svoje doktrinarne upute, pa čak i dok je likovao u nadi u slavu, ponekad bi postao svečan i tih i njegov način pisanja postao bi ozbiljan i tmuran.
”Draga braćo”, pisao bi u afektu, ”Krist slavno pripada vama. Ali sve dok ga ne vidite licem u lice, nemojte misliti da ste izvan opasnosti. Pakao i dalje čeka svakoga tko ode od Njega”.
Zašto je Pavao upozoravao?
Zašto je Pavao upozoravao voljene u svojim crkvama, ponekad s uznemirujućom strogošću? Pažljiviji pogled na njegova upozorenja baca nam malo svjetla na uzroke njegovih upozorenja. Između nekoliko razloga koje je Pavao imao, mogli bismo razmotriti tri, koja najjasnije izbijaju na površinu. Ova tri razloga, to jest svrhe, nisu ograničene na Pavlov apostolski poziv. Pastiri, kao Božji stražari, mogu imati posebnu odgovornost trubljenja u vječnost. No Pavao i ostali apostoli očekivali su od svih kršćana da odigraju svoju ulogu u opomeni, poticanju, upozorenju. (Kološanima 3,16; 1. Solunjanima 5,14; Hebrejima 3,13) Stoga, dok razmišljamo o tome kada i zašto je Pavao upozoravao na pakao, mi, osobito pastiri, ali i svi ostali, učimo kada i zašto bismo trebali činiti isto.
1. Kako bi uzbunio umišljene
Prvo, Pavao je upozoravao na pakao kako bi uzbunio one umišljene. Pakao je bio poziv na buđenje duhovnih spavača, veliki znak “Opasnost” za one koji su skrenuli s uskog puta, milosrdni trn za noge kojima je bilo previše ugodno u blizini litice grijeha.
Usprkos Pavlovom sveukupnom pozitivnom stavu prema crkvama, znao je da su neki u tim zajednicama u opasnosti od duhovne uznositosti. U Korintu su se, na primjer, neki ponašali arogantno u situacijama kada su trebali osjećati strah. (1. Korinćanima 5,2) Neki su se prema spolnom nemoralu odnosili sa zastrašujućom ravnodušnošću. (1. Korinćanima 6,12-20) Neki su bez oklijevanja svoju braću odvlačili na sudove. (1. Korinćanima 6:1–8) Bili su sve više tupi na neke stvari i nisu bili toga svjesni. Zato ih je Pavao upozorio:
„Ili zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni homoseksualci, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega.“ (1. Korinćanima 6, 9-10)
Ako brat djeluje kao da je duhovno otupio ili kao da je drzak; ako izgleda kao da upozorenja nemaju učinka, ako mu je grijeh postao navika i ako ne mari za posljedice onoga što čini, možda će morati čuti riječ o paklu. Isprva bi takva riječ mogla zvučati nepoželjno, poput alarma koji čovjeka budi iz dubokog i ugodnog sna. Ali ako je on u Kristu, tada će takvo upozorenje s vremenom imati svoj, Božji učinak. Početna uvreda ili nezadovoljstvo, koje može u početku osjetiti, ustupit će mjesto užasnoj spoznaji da kuća gori i da on mora pobjeći.
Svakako se preporučuje da se bratu obraćate u mudrosti, pažljivo, s onom vrstom drhtanja koja pristaje tako zastrašujućoj temi. No neka vas ohrabri Pavao i vjerujte da ponekad, ljubav poziva na uzbunu.
2. Kako bi zaštitio ranjive
Često kada Pavao često upozorava na pakao, on nije imao na umu umišljene i drske vjernike. Obično ove oštre riječi dolaze voljenoj braći i sestrama, čija vjera djeluje čvrsto, crkvama kao što su one kod Rimljana, Efežana, Kološana, Solunjana. Zašto upozorava takve vjernike? On to čini djelomično zato što smo sve dok smo na ovom svijetu, osjetljivi smo na prijevaru onoga što Pavao naziva “praznim riječima”. (Efežanima 5,6)
Društveni poreci prvog stoljeća, baš kao i naši, imali su neke grijehe koji su bili općeprihvaćeni, prijestupe koje su slavila. Isto tako, imala su i izrugivače i lažne učitelje, koji su slijegali ramenima nad budućom osudom. Pavao je znao da bi takvo društvo s vremenom moglo otupjeti kršćansku savjest. Božji narod bi se mogao polako pokolebati “uvjerljivim argumentima” (Kološanima 2,4): “Zaista mislite da je Bogu stalo do toga što radimo u svojoj spavaćoj sobi”? “Ako to rade svi, onda to mora biti ispravno”. ”Ozbiljno mislite da će Bog suditi nešto što svi čine”?
Takva pitanja, kada su izgovorena ili ako su samo predložena kroz društvenu atmosferu koja prevladava, mogu stvoriti atmosferu u kojoj je pakao nešto nejasno: gdje je pitanje vječnosti nejasna, bestežinska zamisao, koja ima malo ili ništa snage protiv onoga što je najpopularniji grijeh. To jest tako, osim ako ne budemo redovito čitali o Pavlu koji kaže: ”Neka vas nitko ne zavede”. (Efežanima 5,6).
Takva upozorenja su nam itekako potrebna u današnjem svijetu i trebamo ih posebno čuti s propovjedaonica crkava u koje idemo. Koji su to grijesi koji su postali toliko normalni u našim gradovima, mjestima, crkvama, toliko uobičajeni za nas, toliko karakteristični za našu vlastitu prošlost da smo u opasnosti od otupljivanja za posljedice koje donosi činjenje grijeha, odnosno paklena osuda? Pornografija i blud? Opijanje? Ljubav prema novcu i luksuzu? Vrijeđanje na internetu? Bolesna ambicija? Širenje glasina o bratu ili sestri u Kristu ili o bilo kojem drugom čovjeku, bez obzira na to je li vjernik ili nije?
Ako će ranjivi među nama, trebamo imati na umu da smo do neke mjere, svi ranjivi, vidjeti duboku jamu na završetku dobro uhodanih puteva, onda netko treba na to ukazati; i ne samo jednom.
3. Kako bi ponizio zrele u vjeri
Konačno, i možda najviše iznenađujuće od svega, Pavao je upozorio na pakao ne samo kako bi uzbunio drske i zaštitio ranjive, nego i kako bi ponizio zrele. Bez obzira koliko su se drugi doimali snažnima, Pavao nije mislio da su toliko snažni da ih ne može pogoditi opasnost, niti da su previše stabilni ne mogu pasti. Znao je da najugledniji vjernik stoji samo nekoliko metara od duhovne opasnosti i još samo nekoliko metara od duhovne propasti. Stoga, Pavao piše: ”Ne oholite se, nego strahujte”. (Rimljanima 11, 20)
Ono što je zapanjujuće, Pavao je sebe ubrojio među one kojima su potrebna takva upozorenja. Pazite kako Pavao potiče sam sebi izriče upozorenje: ”Ne trčim besciljno; Ne boksam kao onaj koji udara u zrak. Discipliniram svoje tijelo i držim ga pod kontrolom, da nakon propovijedanja drugima ne bih sam bio diskvalificiran”. (1. Korinćanima 9,26–27) Možete li zamisliti da Pavao bude diskvalificiran? Možete li zamisliti da ovaj odvažan misionar, osnivač crkava, revni apostol bude diskvalificiran s nebesa? Mogao je biti.
Njega naviještamo
Razmotrite ponovno Pavlov opis njegova apostolskog poziva u Kološanima 1,28: “Njega naviještamo, opominjući sve i poučavajući svakoga svom mudrošću, da svakoga prikažemo zrelog u Kristu”. Ovdje smo se usredotočili na Pavlova upozorenja, ali ne smijemo propustiti kontekst u pogledu kojeg ova upozorenja dolaze.
Pakao nije bio glavna tema Pavlove službe. Za razliku od nekih propovjednika koji su propovijedali o vatri i sumporu, on nije izrekao presudu zanemarivanjem drugih učenja ili na načine koji su druge utapali u sveprožimajući strah. On nije napisao: “Pakao naviještamo”, nego “Njega naviještamo”; Krista. Zašto je, u konačnici, Pavao upozoravao na pakao? Zato što je Isus odviše prekrasan, previše čudesan da Pavao ne bi upotrijebio sva raspoloživa pravedna sredstva kako bi ”svakoga prikaže zrelim u Kristu”, kako bi pridobio ljude za Krista i kako bi ih držao blizu Njega. Drugi su trebali biti upozoreni na opasnost od pakla, jer su trebali upoznati opasnost propuštanja vječnog života s Njim. Upozorenja su bila njegov način kako bi nas mogao baciti u Kristove ruke, što je najsigurnije mjesto na cijelom svijetu.
Iz tih razloga je upozoravao. Tako se mudri prisjećaju, na ovaj ili onaj način, da zaslužujemo pakao i da nismo, barem za sada, izvan opasnosti pakla. Ovo pročitajte tijekom čitanja Biblije. Pišite to na naljepnice i zalijepite ih kao podsjetnike iznad sudopera, ako morate. Razmišljajmo o paklu dovoljno dugo i dovoljno često da nas pomisao na pakao drži blizu Isusa, ponizne, sretne i s nadom u Njemu.
Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
