Jedna od omiljenih zabava u duhovnom pokretu je da raspoznaju i istjeruju demone ili duhove jedni iz drugih. Njihove navodne vođe su napisale nebrojene knjige i novinske članke na tu temu i razvili su cijelo učenje samo na temelju doživljenih iskustava.
Jedan od evangelizatora, za kojega se mislilo da je vrlo nadaren po tom pitanju, počeo je dijeliti papirnate maramice na svojim službama tako da bi ljudi mogli u njih povratiti svoje demone. Ako bi na sastanku jedan od članova počeo zijevati, to bi bio znak da je on opsjednut demonom spavanja. Podrigivanje bi proizvelo pokušaj da se istjera demon prežderavanja, koji bi ušao u vas ako biste pojeli mrvicu hrane više od onoga koliko vam je potrebno. Mnogi osjetljivi ljudi su bili povrijeđeni ovim opasnim učenjem čije se žrtve nalaze po cijelom svijetu.
U jednoj od knjiga na tu temu, koje sam pročitao, autor je opisivao kako se pobrinemo da jednom istjerani demoni ostanu na dnu provalije. Kako je on otkrio da mi imamo silu da demone pošaljemo na dno provalije? Dok je jednom razgovarao s demonom prije nego što ga je protjerao, demon ga je molio da ga ne otjera u provaliju. On je zatim upitao demona da li on posjeduje takvu silu i demon mu je odgovorio potvrdno. On je zatim izjavio, na temelju onoga što mu je demon rekao, da on može svih demonima narediti da odu u provaliju. Ako je sotona otac svih laži, kako možete vjerovati da će vam jedan od njegovih slugu reći istinu? U ovom slučaju se učenje zasnivalo na navodnoj riječi demona.
Učenje Biblije protiv učenja demona
Pavao nas je upozorio na demonska učenja u posljednjim vremenima. Cijelo ovo učenje se razvilo samo na doživljenim iskustvima, bez ikakvih biblijskih temelja. Mnogi ljudi su mi govorili o nekoj veličanstvenoj pobjedi koju su izvojevali nakon što je iz njih istjeran neki demon. Da li to znači da mi treba da povjerujemo da možemo imati pobjedu nad našim tijelom ako iz nas istjeramo demona požude? Da li Biblija uči da ja kao dijete Božje mogu biti zaposjednut demonom, i da li je bilo takvih prilika u Novom zavjetu gdje su vjernici
isterivali demone jedni iz drugih? Baš nasuprot, u Bibliji ima tekstova koji uče da Božje dijete ne može biti opsjednuto demonima.
Pavao piše u Prvoj Korinćanima da su naša tijela hram Svetog Duha koji je u nama (1. Korinćanima 6,19). On je također pitao kakvu zajednicu ima svjetlo s tamom, i u čemu se Krist slaže s Beliarom, i kako se hram Božji slaže s idolima (2. Korinćanima 6,14-16). U 1. Korinćanima 10,20 on poistovjećuje idole s demonima i u 21. stihu kaže: “Ne možete piti čašu Gospodnju i čašu demonsku.” Mnogi pripadnici duhovnog pokreta su, nakon što su se suočili s ovim stihom, razvili učenje da demoni mogu zaposjednuti vjernikov um, ali ne i njegov duh. Ovo učenje također nije zasnovano na Bibliji. U Bibliji nije zabilježen nijedan slučaj da su demoni istjerivani iz nanovo rođenog vjernika u Isusa Krista.
Pismo uzima kao činjenicu to da demoni mogu zaposjednuti (a oni to i čine) tijela nevjernika. Također je očito da oni mogu biti istjerani autoritetom Isusovog imena. Ali vjerovanje da Božje dijete može biti oslobođeno problema koji dolaze od tijela (kao što su požuda, nervoza, zavist) istjerivanjem duhova jeste fanatična duhovnost ili karizmanija.
Napisano protiv izgovorenog
Mnogi pripadnici duhovnog pokreta izgleda da više od napisane. Tekstovi cijene ono što se izgovori i oni pokušavaju dokazati nadmoćnost rhema (izgovorene riječi) nad logosom (pisanom riječju). Služba proroka ili istjerivača duhova se cijeni više od službe učitelja. Pomazanje Duhom se više cijeni od pomazanja da budeš učitelj. Pomazanje Duhom se prepoznaje, ne po istini koja se otkriva, već po energičnosti i uzbuđenosti govornika. Ako je glas snažan, ako se govornik dere iz petnih žila, a vrlo je uvjerljiv i brzo govori, onda njegovo pomazanje mora da je istinsko, naročito ako udiše mnogo zraka između rečenica i ubacuje amen i aleluja gdje god može! Neki od iskusnijih evangelizatora su do tančina
razvili tehniku bičevanja publike u stanju velike uzbuđenosti koje graniči s histerijom ponavljajući nebrojeno mnogo puta samo jednu frazu (na primjer, Slava Gospodinu) na mnogo različitih načina.
Zbog toga što oni više cijene ono što je izgovoreno, jezici s tumačenjem ili neko proročanstvo su poželjniji od propovijedanja ili učenja Biblije. U mnogim zajednicama duhovnog pokreta ljudi jednostavno ne priznaju za pomazanu ili duhovnu službu u kojoj se jedna od gore navedenih stvari nije dogodila. Često sam slušao o tome kako je Duh tako snažno djelovao tijekom službe da propovjednik nije imao priliku nešto reći. Ovo bi trebalo da predstavlja “vrhunac” djelovanja Božjeg Duha.
Duhovno a ne duševno
Mnogo puta je ono što osjećamo tijekom slavljenja više duševno nego duhovno iskustvo. U tipičnoj crkvenoj liturgiji ima mnogo toga što apelira na čovjekovu dušu. Izvezene mantije, zborno pjevanje, svijeće i tamjan – sve nas to vodi ka ugodnom psihičkom osjećanju poštovanja. Nekontrolirane emocije, vika, udaranje ritma i plesanje – druga krajnost – druge ljude dovodi do snažnih osjećaja. Moguće je da nijedno od ovoga ovoga istinski ne dodiruje moj duh. U Hebrejima 4,12 piše da je Božja Riječ oštrija od dvosjeklog mača i da je u stanju da odvoji dušu od duha. Božja Riječ je ta koja dotiče duh i hrani ga. Ako
propovjednik nije dobio priliku da kaže nešto, mi onda moramo opravdano sumnjati da li Sveti Duh radio na službi, ili je to bila čovjekova duša.
Tužno je to što se u duhovnom pokretu tako olako dopuštaju duhovna pretjerivanja.
Autor: Chuck Smith; iz knjige ”Karizma ili karizmanija”
