Brat je poslao pismo u kojem su bile riječi: “Sutra umirem za tebe odjeven u tvoje odijelo; a ti, odjeven u moje odijelo, živi pravedno i sveto; i sjećaj me se.”
Prije mnogo godina u nekom gradu na Istoku dogodilo se nešto tako dirljivo i vrijedno divljenja da ti to svakako moram ispričati.
U tom su gradu živjela dva brata. Mlađi je živio raskalašeno i razuzdano. Od jutra do mraka prepuštao se svojim strastima i porocima te nije pokazivao ni najmanju želju da prekine s grešnim životom.
Stariji je, naprotiv, bio bogobojazan, ponizan i vrijedan te se klonio grijeha i živio doista pobožnim životom. Bio je žalostan zbog toga kako mu živi brat te ga je često sa suzama opominjao.
No on nije mario za njegova preklinjanja i suze nego je i dalje upropaštavao svoje tijelo i dušu. Danomice se, od jutra pa sve do kasnih noćnih sati, prepuštao užicima i grijehu dok bi ga brat čekao kod kuće moleći se Bogu za njega.
Jedne noći, nekako iza ponoći, stariji brat začu snažno lupanje na vratima. Priđe vratima i otvori ih, a njegov mlađi brat uđe unutra, u krvavom odijelu. Sav blijed dršćući je vapio: “Spasi me! Sakrij me!” … Progone me … Ubio sam čovjeka! … Pogledaj … krv! … Jao, gledaj, to je njegova krv!”
“Ali kako ga sakriti da ga ne pronađu?” – pomisli stariji brat … Tada bez riječi skine okrvavljeno odijelo sa svog brata i odjene se u njega. Zatim navuče na brata svoje čisto odijelo, odgurne ga u sobu i zaključa za njim vrata.
Gotovo istoga trenutka upadnu u kuću gradski stražari. “Kao sto smo i mislili! Evo ubojice!” – reče jedan drugome. “Ova nam je kuća već otprije bila sumnjiva.”
Prišli su starijem bratu mrko ga gledajući i pokazujući njegovo zakrvavljeno odijelo upitali: “Jesi li ti ubojica”? – Ali on im ništa ne odgovori.
“Što ga uopće pitaš, pa vidiš da mu je odijelo krvavo,” reče nestrpljivo drugi stražar, “vežimo ga i povedimo!” Na to mu vezaše ruke i odvukoše ga mračnim ulicama do zatvora. Tu ga uguraše u mračnu ćeliju u kojoj je ostao sve do jutra. Sve to vrijeme uhićeni nije izustio ni riječi.
Sutradan ujutro izveli su ga na ispitivanje. Ni tamo nije dao nikakav odgovor, nego je samo ponavljao: “Znam da zbog ovog zločina moram umrijeti; sto prije tim bolje”.
Nakon nekoliko dana izveden je pred sud. Suci su se pozvali na njegovo krvavo odijelo i zaključili: “Svjedoci nam nisu potrebni, ta sve je potpuno jasno.”
“Imaš li branitelja?” – upitaše optuženog.
“Nemam” – odgovori on.
“Imaš li što reći u svoju obranu?”
“Ne”, odgovori on čvrstim i odlučnim glasom, pokunjeno pognuvši glavu da mu oči ne bi odale nevinost.
Tako je sudska rasprava vrlo brzo okončana, a on osuđen na smrt.
No uvečer uoči izvršenja smrtne kazne osuđenik neočekivano progovori i zamoli da ga posjeti upravitelj zatvora.
Kad je ovaj ušao u njegovu ćeliju, osuđenik mu reče: “Gospodine, hoćete li biti tako ljubazni i ispuniti želju čovjeku koji je na pragu smrti? Molim vas, pošaljite mi papir, pero i crnilo. Želim napisati pismo. Molim vas i pečatni vosak da ga zapečatim; i obećajte mi pred Bogom da nećete otvoriti i pročitati pismo te da ćete ga nakon moje smrti poslati na naznačenu adresu. Budite uvjereni da se u tome ne krije ništa zlo. Sutra će moja duša pred Boga i zacijelo ne bih lagao u posljednjim trenucima života!”
Upravitelj je znatiželjno promatrao lice osuđenika. Nije mogao sumnjati u iskrenost njegovih riječi i nije imao srca odbiti mu molbu. Činilo se kao da mu je u tu molbu bila pretočena sva njegova duša. Bio je miran i blag, a u očima mu je plamtjelo nadnaravno svjetlo.
Upravitelj mu je sâm donio sve sto je zatražio i obećao da će mu ispuniti želju.
Kad su uvečer stražari obilazili ćelije, zaustave se kod one u kojoj se nalazio osuđenik na smrt te šutke uzmu od njega zapečaćeno pismo.
Noć je sporo prolazila. Za neke je to bila noć počinka, za neke pak noć boli i grijeha, noć bez sna. Za zatvorenika koji je klečao u svojoj ćeliji stojeći pred pragom vječnosti ta je noć bila ispunjena mirom. Njegova duša razgovarala je s Bogom. Smiren zbog toga sto je opravdan Kristovom krvlju razmišljao je o novom svijetu u koji će uskoro prijeći.
Svitao je novi dan i ljudi su se prihvatili svojih poslova, pa i oni koji su trebali izvršiti smrtnu presudu nad ubojicom. Za jedan je sat i to bilo svršeno.
Nedugo nakon toga netko je otišao s pismom na naznačenu adresu. Pokucao je na vrata kuće u kojoj su ono živjela dva brata te predao pismo nekom čovjeku blijeda lica, koji je bio sav uzrujan i smeten. Pogled mu se ukočio na pismu kao da je stiglo na pogrešnu adresu. Napokon je ipak raskinuo pečat. Dok ga je čitao iz grudi su mu se otimali uzdasi bola i užasa.
Pohitao je k vratima … pa opet natrag u sobu – kao da je poludio. Tresući se čitavim tijelom, glasno je jadikovao.
Što je bilo u pismu? – Samo nekoliko riječi: “Sutra umirem za tebe odjeven u tvoje odijelo; a ti, odjeven u moje odijelo, živi pravedno i sveto; i sjećaj me se.”
“Umirem za tebe”! – Te su riječi do srži potresle srce koje se već ukočilo i skamenilo zbog spoznaje vlastitog grijeha i smrtnoga straha. Kao da se budi iz dubokog sna, on glasno ponovi: “Umirem za tebe!”
“Možda još nije umro!” – poviče pa pojuri iz kuće ne bi li spasio brata. Dotrčao je do zatvora. Stražari ga zaustave, a on zamoli da ga puste upravitelju. Bio je uporan i odlučan pa su ga pustili.
Pružio je pismo upravitelju i ovaj ga pročita. Riječi “umirem za tebe” duboko su potresle njegovo srce. Sjetio se usrdne molbe osuđenog na smrt kao i njegovog smirenog pogleda kojem nije mogao odoljeti. Uzbuđen, odnio je pismo sucu. Sudac ga pročita i počne ispitivati krivca. Ovaj sve prizna: svoj protekli život, posljednji zločin, strah da ne bude otkriven i svoju sramotnu šutnju. Svoje je riječi zaključio s molbom: “Ubijte me! Molim vas, dajte mi da umrem”!
No riječi smaknutog čovjeka: “Ja umirem za tebe” sucu su bile nadasve svete. Tako velika žrtva nije smjela biti uzaludna. Duboko dirnut, promatrao je krivca kojemu je ukazana tako golema ljubav i zaključio da nema pravo osuditi ga na smrt, pa čak ni zatvoriti.
Tako su mu bili zajamčeni i život i sloboda. S pismom u ruci pomilovani se vratio kući. Uskoro je skrušena srca zavapio Bogu u pokajanju. Molio je gorljivo dok su mu niz obraze tekle suze: “Molim te, Bože, nemoj dopustiti da umrem u svojim grijesima! Smiluj mi se!”
Premda je smrću svog brata izbjegao osudu zemaljskog suca, glas savjesti u srcu jasno mu je govorio da mora urediti pitanje svojih grijeha pred nebeskim, božanskim Sucem; i ne samo to, nego i promijeniti svoj život koji je toliko zaprljan grijehom.
I kao da je sav njegov grešni život bio obasjan zrakama božanskog svjetla i tako razotkriven u njegovim očima da se s gnušanjem nad samim sobom bacio na pod. “Izgubljen sam, vječna kazna je moja sudbina”, odzvanjalo mu je u dusi. Nije se usudio ni pomaknuti, nego je nepomično ležao u kajanju i boli pred Bogom.
“Umro sam za tebe”, kao da mu je u srcu odzvanjao neki tihi glas. Zatim su njegove duhovne oči ugledale svjetlo koje još nikad dotad nisu vidjele: “Još je netko umro za tebe; Isus je umjesto tebe stao pred Nebeskog Sudca.”
Premda su se u njegovoj dusi isprepletali strah, sumnja, krivnja i nada, kao nikad dotad razotkrilo mu se djelo Božje ljubavi. Uvidio je da je Isus, Božji Sin, umro za njegove grijehe. “Umro sam za tebe! Ja pravedan za tebe nepravednoga” – kao da je odzvanjao neki blagi glas u njegovom srcu.
Tiho, u svetom strahu, nadvladan ljubavlju Isusa Krista koji se predao za njega, bezbožnika, vjerom je prihvatio Spasitelja koji je riješio pitanje njegovih grijeha pred Božjim sudištem. Na koljenima pred Svemogućim Bogom njegova je dusa vjerom prihvatila Spasitelja koji je bio razapet za njega.
Nestali su strah i sumnja. U sigurnosti vjere izustio je: “Gospodine Isuse, ti si umro za mene! Ti si uzeo odjeću mog grešnog života! Ti si umro za moju krivicu!” Mucajući je izgovorio te riječi zahvalnosti i zamolio: “Gospodine, pomozi mi da budem dostojan ne samo nositi odijelo svog brata, nego mi pomozi da od sada živim Tvojim životom. Pomozi mi i sačuvaj me od svakog onečisćenja grijehom!”
Od tog se trenutka toliko promijenilo njegovo biće i život da vise nije bio za prepoznati. Njegovi su se prijatelji u početku dosta trudili da ga opet pridobiju i odvuku na mjesta grijeha, no njegov je odgovor uvijek bio krotak i ponizan: “Odjeven u ovo odijelo, ne mogu ići s vama. Moj brat i moj Spasitelj nikada ne bi išli na takva mjesta.” Malo po malo uvidjeli su da je njihovo nagovaranje uzaludno pa su ga ostavili na miru.
No prihvatili su ga drugi. Sa strahopoštovanjem su promatrali odijelo koje je nosio. Vidjeli su njegov promijenjen i Bogu posvećen život te se, također, obratili Onome o kome je on svjedočio kao o Spasitelju i Izbavitelju, Onome koji je postao snaga njegovog života.
Prolazile su godine a on je živio za svog Gospodina; i mnogi su preko njega pronašli put pomirenja s Bogom. Najveća želja bila mu je da sto prije ode svom Gospodinu i On je uslišao njegovu molbu te ga uzeo k sebi. Tako su oba brata bila sjedinjena zauvijek.
Po njegovoj želji, sahranili su ga u odijelu njegovog brata. Svima koji su poznavali njegov život bilo je to nešto nezaboravno.
To je svršetak te pripovijesti, ali je njezina primjena važna za svakoga – osobito za tebe koji si je upravo pročitao.
Možda te je Božja milost sačuvala od najtežih grijehâ, ali dobro znaš da je odijelo tvog života zaprljano grijehom i da se moras pomiriti s Bogom.
– Jesi li već čuo Radosnu vijest da je Isus umro za grešnike? Možda je ta vijest samo površno dirnula tvoje srce. Zašto ne bi ozbiljnije razmislio o tome sto Bog govori o životu i smrti Isusa Krista, našeg Spasitelja? On te toliko ljubi da je trpio za tebe i preuzeo na sebe kaznu radi tvojega mira. On je dao svoj život za tvoj život da bi te, ako povjeruješ u Njega, spasio od budućeg Božjeg suda i vlasti grijeha – kako bi mu sada mogao živjeti i služiti.
Dragi čitatelju, jesi li primijetio kako se čovjek o kojem smo čitali ponizio pred Bogom i kako se, kajući se, osuđivao? Zasto se i ti ne poniziš pred svojim Bogom i prihvatiš Gospodina Isusa kao svog Spasitelja i Izbavitelja? Promisli malo: On je umro za tebe – odjeven u tvoje “odijelo” i opterećen tvojim grijesima. On će te odjenuti u svoje spasonosno “odijelo” i u Njegovoj ćeš sili moći živjeti pravedno i sveto – Njemu na slavu.
Što ćeš mu odgovoriti na pismo koje ti je poslao?
“Jer i Krist je, pravedan, trpio za nepravedne da nas privede k Bogu” (1. Pt 3,18).
“Na njemu je bila kazna – radi našega mira” (Iz 53,5).
“Njega koji nije upoznao grijeha, zbog nas je učinio grijehom – da mi postanemo pravednost Božja u njemu” ( 2. Kor 5,21)
Po ovome smo upoznali ljubav: što je On za nas položio život svoj ( 1. Iv 3,16).
Sto ćeš učiniti?
Za Njega svjedoče svi proroci da po Njegovu imenu prima oproštenje grijeha svatko tko u njega vjeruje (Dj 10,43).
Tko god zazove ime Gospodinovo – spasit će se (Dj 2,21).
Zazovi ga još danas. Nemoj oklijevati jer bi već sutra moglo biti kasno!
Nepoznati autor
