„Nakon dva predivna dječaka, Caydena i Franklina, očajno sam željela djevojčicu. Želja mi se ostvarila 19.07.2017. godine kada sam sam rodila svoju predivnu kćer Piper.
Jako smo rano saznali da očekujem djevojčicu, a to je pokrenulo lavinu sreće. Odmah je započela kupovina svega roza i sa šljokicama. Njezina su braća jako voljela odabirati odjeću za nju te su bili potpuno opsjednuti njome od trena kada se rodila. Sve se činilo savršeno. Ona je rasla, odlično je napredovala, bila je jednostavno savršena beba.
U svibnju 2018. Piper je počela povraćati. Nismo mislili da je išta ozbiljno, no tada je dobila jako visoku temperaturu. Liječnik je bio zabrinu jer je bila jako blijeda te je rekao da se vratimo za tjedan dana ako joj se boja ne popravi. Dobila je antibiotike za upalu uha. Kada je temperatura nastavila dovela sam ju na hitnu, ali su nas poslali kući jer su mislili da je to bio samo virus. Mjesec dana kasnije je opet počela povraćati. Osjetila sam izbočinu na njezinom trbuhu. Liječnik je rekao da joj je jetra natečena. Odmah su nas poslali u bolnicu.
Oko 9 u jutro mi je prišao liječnik i objasnio da joj je jetra natekla jer ima HIV, hepatitis ili rak. Muž je bio kod kuće s našim dečkima tako da sam u svemu tome bila sama.
VIDI OVO: Opasna bolest koja najviše pogađa djecu ispod 10 godina
Slijedeći dan je nalaz krvi bio jako problematičan. Tada je svekrva preuzela dečke, a suprug i ja smo cijeli dan proveli u bolnici na raznim pretragama. Dali su nam sobu na odjelu onkologije. Kasnije su nam rekli da naša kćer ima rak – neuroblastom.
Njezin je rak već bio jako uznapredovao i proširio se. Nismo znali još kakvo će biti liječenje, ali smo bili skrhani.
Slijedeće je jutro prošla prvu operaciju. Napravljena je biopsija jednog tumora. Tada je odmah započela kemoterapija. Nakon dva tjedna su stigli rezultati te je pokazano da je ona bila pod jako velikim rizikom. Trebala je 5 rundi kemoterapije, operaciju, transplantaciju stanica i 6 mjeseci imunoterapije.
Morali smo se oslanjati na obitelj, uzimali smo slobodno i neprestano se izmjenjivali u čuvanju dečki kako bi mogli biti uz Piper, ali i zadržati krov nad glavom.
Vrijeme je prolazilo. Najteža je bila transplantacija stanica, bili smo razdvojeni 4 tjedna. Ona 3 tjedna nije mogla vidjeti svoju braću. Moj je suprug uzimao slobodno kako bi bio sa mnom jer nismo noćima spavali budući da je Piper bila budna zbog bolova. To ne biste poželjeli ni svom najgorem neprijatelju. Nekim čudom smo smjeli ići s Piper kući za Božić.
Svi smo živjeli na kofeinu i energetskim napitcima. Morali smo voziti Piper kod liječnika, na tretmane i preglede, a ujedno se i brinuti za školu i naše dečke.
Oko ožujka ove godine, Piper je postala vrlo problematična. Postala je jako nesretna, gubila je na težini, postala je druga osoba. Liječnici su to pripisali lijekovima tj. imunoterapiji. Do svibnja ona više nije htjela hodati te je neprestano plakala ako ju nisam držala i mazila. Počela se držati za područje na trbuhu i pokazivati da ju boli. No, liječnici su rekli da je to možda posljedica tretmana. No, ipak mi je to bilo čudno, ali nisam sumnjala u liječnike.
U subotu 8.6. moj se suprug mazio s Piper dok su dečki bili u krevetu kada sam primijetila veliku oteklinu na njezinom pupku. To smo jutro primijetili da je malo požutjela. Odmah smo ju odveli u bolnicu. Dobili smo vijesti da joj se tumor proširio. Bila sam jako ljuta. Rekla sam liječnicima već nekoliko puta da joj nije dobro, ali oni nisu htjeli djelovati. Rizik da se neuroblastoma vrati je oko 50%.
Pokušali smo se prijaviti na pokusno testiranje za liječenje izvan zemlje, ali nije prihvaćena jer joj je jetra bila previše oštećena. Tako smo započeli kemoterapiju. Prvih nekoliko dana joj se stanje počelo poboljšavati. Na četvrti dan je sve krenulo nizbrdo. Ispostavilo se da joj se bolest proširila i da je postala gotovo otporna na kemoterapiju. 17. 6. su nas poslali kući da čekamo hoće li kemoterapije eventualno početi djelovati. Ja sam u međuvremenu istraživala sve moguće tretmane.
VIDI OVO: Dječakova bolest nestala bez ikakvog objašnjenja – Bog je učinio čudo
Taj smo tjedan povukli našeg najstarijeg sina iz škole i pokušali obojici objasniti da će njihova sestra možda ići u raj. Cayden, koji sada ima 5 godina, je govorio da joj treba novi liječnik ili dobra juha da ozdravi, ali je u konačnici shvatio da joj nitko ne može pomoći. To je bila najteža stvar. U četvrtak 20.6.2019. June se probudila u najboljem stanju cijeli tjedan. Željela je jesti, igrati se s braćom te je bila malo sretnija. Moj je muž odlučio odvesti Caydena na utakmicu sa cijelom obitelji budući da se činila malo bolje. Ja sam ostala s njom kod kuće.
Oko 17:30 je povraćala krv. Nazvala sam medicinsku sestru koja ju je došla pregledati. Odmah je nazvala liječnika koji mi je dao lijekove za bolove te je rekla da kažem suprugu da se vrati kući. Stigao je za 45 minuta. Dobio je priliku posljednji se put maziti sa svojom kćeri.
U 21:14 je posljednji put udahnula. Nikada neću zaboraviti taj trenutak. To je najgori osjećaj na svijetu – slušati disanje svog djeteta i pitati se hoće li joj to biti zadnji udisaj. Rekli smo joj da je u redu, da je u redu da ode i da onda neće biti u bolovima. Ali čim je izdahnula željeli smo ju natrag. Probudili smo dečke kako bi se pozdravili sa sestrom.
1.7. smo se oprostili s njom posljednji put – 18 dana prije njezinog drugog rođendana.
Ima nešto u tome da gledate u svog 5-godišnjeg sina kako nosi maleni lijes da vam potpuno slomi srce i učini vas ponosnima u isto vrijeme. On je uvijek držao svoju sestru, a ovo je zadnji put da će to moći učiniti.
Slijedećih nekoliko mjeseci bilo je najteže. Svi smo različito tugovali. Pokušali smo pomoći našim sinovima da i oni tuguju. Uvijek pričaju o njoj te ih nikada ne zaustavimo iako nam je teško slušati. Nikada nećemo dopustiti da zaborave svoju predivnu, snažnu i hrabru sestru koja je podnosila najgore moguće.
Nije lako gledati djevojčice svuda okolo. Svi u našoj obitelji imaju djevojčice te nas to podsjeća na ono što mi nemamo. Neprestano zamišljam kakva bi ona bila sada te se često probudim misleći da je sve to bio samo loš san. Ovaj će nam Božić biti prvi bez nje te je bilo jako teško ići u kupovinu za dečke, a gledati sve stvari koje sam njoj mogla kupiti.
Piperino je putovanje svima bilo teško, ali nas je sve mnogome naučilo. Naučilo me je mnogo o jednom potpuno drugačijem svijetu. Nema dovoljno svijesti, financiranja ili podrške za dječje oblike raka. On jako izolira. Provodite dane kod liječnika, u bolnicama, ali ujedno morate održavati svoju obitelj. Računi ne prestanu dolaziti, kao ni poslovi oko kuće. Moja se perspektiva na život potpuno promijenila. Svaki je dan blagoslov i ne vrijedi brinuti se za malene stvari. Koliko god me moji dečki ponekad izlude, jako sam sretna što su tu da to čine, ali uvijek želim da je uz njih i Piper”.
Priča ove obitelji pojavila se na stranici Love What Matters, a mi im želimo obilje snage i Božje utjehe u ovim teškim trenucima.
