Božja disciplina znak je Njegove ljubavi prema nama, jer je za naše dobro, našu svetost. On želi da budemo što sličniji Njegovom Sinu.
Roditelji znaju da je disciplina dio života. Zapravo, veliki dio života. Ali kada razmišljamo o tome što znači rasti u Kristu, obično ne volimo razmišljati o učeništvu koje dolazi kroz disciplinu.
Kada stvari u životu ne idu onako kako mislimo da bi trebale, često nam pada na pamet misao: “Zar me Bog ne voli? Da me voli, to se ne bi dogodilo.” Božja disciplina nije dokaz nedostatka Njegove ljubavi. U stvari, ako nikada nismo iskusili disciplinu od Boga, tada bismo trebali biti zabrinuti zbog Njegove ljubavi.
Božja disciplina nije kazna, nego znak ljubavi
Njegova disciplina nije motivirana željom da nam nanese bol i uništi nas. Bog ne postupa prema nama nepravedno i ne dopušta da trpimo bilo što što nije za naše krajnje dobro (Rimljanima 8, 28). Umjesto toga, Božja disciplina dolazi iz Njegove velike ljubavi prema nama. Ona je znak Njegovog usvajanja nas kao djece.
Jer koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli. Poradi vašega odgajanja trpite. Bog s vama postupa kao sa sinovima: a ima li koji sin kojega otac stegom ne odgaja? Pa ako niste pod stegom, na kojoj su svi imali udjela, onda ste kopilad, a ne djeca. (Hebrejima 12, 6-8)
Bog nas previše voli da bi dopustio da ostanemo u svom grijehu. Toliko nas ljubi da će učiniti sve što je potrebno da nas učini svetima. Ponekad lijek mora imati loš okus, ali to ne mijenja činjenicu da je liječnikov motiv da ozdravimo. Dok je disciplina ponekad bolna, Božja je svrha da nas disciplinira za naše dobro, našu svetost. Krajnje je dobro za vjernika posvećenje, što znači da treba biti u skladu s Kristovim likom.
Bog dopušta da prođemo kroz kušnje
Naša vjera će se testirati i Bog koristi kušnje da nas disciplinira zbog pobožnosti. Kada patnja dođe, mudro je ispitati sebe i pokajati se za sve poznate grijehe.
Ispovijedajte dakle jedni drugima grijehe i molite jedni za druge da ozdravite! (Jakov 5, 16)
Opasna je praksa smatrati svaku nevolju izravnim rezultatom određenog grijeha. Jakov 1, 2–4 kaže:
“Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje, znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću. Ali neka postojanost bude na djelu savršena da budete savršeni i potpuni, bez ikakva nedostataka.”
Ponekad patnja nije rezultat našeg grijeha, već je rezultat života u palom svijetu i nešto što Bog dopušta da nas odgaja u Njemu. Najbolji primjer za to je Job. Jobovi prijatelji vjerovali su da, budući da pati, mora imati neki tajni grijeh. Međutim, to nije bio slučaj. Bog ga je na kraju nagradio zbog pravednosti. Drugi primjer je Josip kojega su braća prodala u ropstvo. Josip je patio zbog grijeha drugih, ali na kraju ga je Bog iskoristio u svoje dobre svrhe (Postanak 50, 20).
Božja disciplina je za naše dobro
Kao što sportaš disciplinira svoje tijelo fizičkim treningom kako bi ga pripremio za natjecanje, Bog nas disciplinira tako što trenira naše duše da bi nas učinio svetima i pripremio da budemo u Njegovoj prisutnosti.
Pojavila se doista milost Božja, spasiteljica svih ljudi; odgojila nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu, iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista. (Titu 2, 11-13)
Kada prolazimo kroz nešto što nije ugodno, naravno da boli. Nijedna disciplina se ne osjeća dobro. Ali to što boli ne znači da nije za naše dobro. Ako vjerujemo u Božju ljubav, koju je On u cijelosti pokazao u Isusovoj žrtvi, tada se možemo odmoriti u spoznaji da je to zaista za naše dobro.
Bog zna kraj prije početka. Zna izazov prije nego što se dođe. Zna za snagu koja nam je potrebna dok su koljena još slaba. Budući da On to čini, možemo prihvatiti Njegovu disciplinu u vjeri znajući da, iako se u ovom trenutku može činiti besmislenom, sigurno nije uzalud.
