Tekst je napisan na temelju događaja koji se zbio u jednoj osnovnoj školi u Beogradu a koji je za portal Dnevno.rs prepričala jedna učiteljica. Iz očiglednih razloga ona je inzistirala na anonimnosti, a i imena učenika u tekstu su promijenjena.
“Na satu sam pokrenula temu o dobročinstvu i suosjećajnosti. Učenicima sam postavila pitanje o tome jesu li nekada pomogli nekom prijatelju u nevolji. Djeca nisu bila raspoložena razgovarati na ovu temu. Dobivala sam kratke, površne i iznuđene odgovore. Naletjela sam na dječju nezainteresiranost.
Onda sam odlučila promijeniti taktiku učenicima postaviti pitanje – imaju neki problem koji ih opterećuje, ili su možda osjetili nepravdu koja ih je zaboljela. Odgovore koje sam dobila nikada neću zaboraviti!
Poslije pitanja uslijedila je pauza koja me je uplašila. U trenutku sam izgubila nadu da ću animirati djecu da kažu nešto na ovu temu, ali onda je ustala Elena. Pošto sam je ohrabrila, Elena (8 godina) je rekla da je socijalni slučaj i da njezina obitelj živi u jako teškim uvjetima.
Svi su utihnuli.
Rekla je da cijeli život nosi garderobu starijeg brata koji ima 11 godina. Zbog toga je zadirkuju druga djeca. Prije 3 mjeseca dobila je od susjede crvenu haljinicu. Bila je presretna, ali joj majka nije dala da je nosi kako je ne bi isprljala. Jedva je dočekala rođendan kako bi konačno obukla svoju omiljenu haljinicu i izašla iz stare, iznošene muške trenirke. A onda kada je konačno obukla po prvi put, shvatila je da joj je haljinica mala. jakoje boli što sve druge djevojčice nose lijepu garderobu, a ona nema ništa.
Djeca su se uskomešala, ali ovog puta nije bilo podsmijevanja i zlonamjernih komentara.
Novonastalu stanku prekinula je Aleksandra (8 godina) koja je ustala i rekla da je strašno boli to što gleda oca kako plače. Prije tri dana, ispričala je, njen tata je saznao da mu je umro brat i od tada je jako tužan i često plače. Kada vidi tatu da plače, Aleksandra se zatvara u svoju sobu da je tata ne vidi i tamo krišom plače jer ne želi da ga rastuži.
U razredu je nastao tajac, djeca su s nevjerojatnom pažnjom slušala drugare. Ustao je Mitar (8 godina) i ispričao kako mu je nedavno umro pradjed koga je mnogo volio i koji mu je bio najbolji prijatelj.
Pitala sam ga kako pradjed može biti najbolji prijatelj, a dječak je odgovorio da ga je jedino on slušao i da je samo s njim razgovarao. Mnogo je volio slušati priče o tome kako je to bilo kada je pradjed bio mali.
Mitar je dodao i da sa roditeljima nikada nije provodio toliko vremena te obično dolaze preumorni s posla te nemaju snage da razgovaraju s njim. Pradjed Petar je uvijek imao vremena za njega. Na dan sahrane, majka je rekla da je pradjed otišao na nebo i da se pretvorio u zvijezdu koja zatreperi svaki put kad Mitar pomisli na njega. Mitar misli da je majka dobra žena, ali da je malo djetinjasta. Nitko ne postaje zvijezda, ali on je voli i nije joj htio razbiti iluzije.
Odmah za Mitrom, ustala je Tara (8 godina) koja je krenula da ispriča svoju priču, ali u trenutku nije imala glas. Nastao je aplauz koji je ohrabrio da nastavi. Tara je skupila snage. Roditelji su joj se razveli, ali budući da nemaju gdje da odu još svi žive u istom stanu. Majka je nedavno kući dovela očuha i sada svi zajedno žive. Kada njezin otac ode na posao majka i očuh je zatvore u sobu iz koje ne izlazi veći dio dana. I dok su sva djeca vani i igraju se, ona sama sjedi u sobi i uči.
Jedva izgovorivši zadnju rečenicu briznula je u plač koji se proširio na cijeli razred. I ja sam plakala.
Jedva dočekavši svoj red skočio je Ramadan koji je rekao da je osmo dijete svoje majke Esme koja ima 26 godina. On je najstariji (9 godina) i jedini ide u školu. Majka se protivi tome i stalno priča kako će je njegova škola otjerati u grob. Za razliku od ostale djece, malo kasnije je krenuo u školu i stalno živi u strahu da ne ponavlja jer mu majka prijeti kako će ga u tom slučaju dati na usvajanje. Čim se vrati iz škole tjeraju ga da skuplja karton po ulici te nikada nema vremena učiti i raditi domaću zadaću.
Odmah nakon Ramadana ustala je Nina (7 godina), najbolja učenica i otvorila svoju dušu. Svaki dan poslije škole roditelji dođu po ostalu djecu, a ona ostaje sama i čeka večer dok njezin otac ne dođe po nju. Domaću zadaću napravi u školi dok čeka oca, a ponekad spava kod tetki u njihovoj sobi kad je umorna i nema što raditi. Jako je boli to što je stalno sama i što su svima roditelji mladi i lijepi, a jedino su njezini roditelji stari i mama joj je jako bolesna.
Prvi put od kako predajem u školi, sat su vodila djeca, a ne ja. Bila sam iskreno potrešena.
Nikola (8 godina) ispričao je promuklim glasom kako on nema većih problema u obitelji, ali kako mu jako nedostaje njegov prijatelj iz klupe. Uroša, dječaka s autizmom, stariji dječaci su zatvorili u WC i tamo ga držali cijeli veliki praznik. Ti stariji dječaci su Nikoli rekli da će ga prebiti ako ih izda učiteljici. Tog dana, sat je počeo, a Uroš se nije vratio. Čuo je Nikola da je domar jedva izvukao Uroša iz WC-a i da je nesretni dječak bio jako prljav.
Prošlo je cijelo polugodište, a njega nema. Nikola je čuo da su ga roditelji upisali u drugu školu, ali mu svejedno još uvijek čuva mjesto … ako se predomisli.
Poslije Nikole, sramežljivo je ustala Dženana (8 godina). U školu dolazi tri puta godišnje jer živi s roditeljima u Njemačkoj. Kaže da kao azilanti tamo dobivaju socijalnu pomoć, ali moraju doći povremeno za Srbiju zbog nekih papira i njene škole. Ispričala je da joj je jako teško što ništa ne zna kada je pitam i što uvijek radi neki kontrolni kad dođe za Srbiju.
Ne zna baš dobro da piše i teško čitati, a najviše bi voljela da može pročitati cijelu knjigu od korica do korica. Ne zna dobro njemački jezik i nema nijednu prijateljicu u Njemačkoj, a u Srbiji je uvijek sama na velikom odmoru zato što nitko neće da se druži s Romima. Majka joj je rekla da je najgore kad si dijete i da se strpi dok ne postane velika.
Pamtit ću taj sat do kraja života, i to ne samo zato što je sve pucalo od emocija, već i zato što su u jednom trenutku sva djeca bila jednaka. Nestale su sve barijere i različitosti. Nestale su razlike na socijalnoj i rasnoj osnovi. Djeca su možda po prvi put bila svjesna tuđih problema i muka i izražavala su iskreno suosjećanje.
Nemojmo ignorirati probleme naše djece jer se oni neće riješiti sami od sebe, već će ih razne frustracije i traume iz djetinjstva pratiti i u zreloj dobi. Još nije kasno da im pomognemo!”
Izvor: Dnevno.rs
