Kad je Pavao pisao pismo Filipljanima, bio je u rimskom zatvoru; noge su mu lancima bile okovane za vojnika sa svake strane. Stanje je bilo užasno i Pavao je trpio veliko poniženje; nikada nije bio sam niti slobodan.
Razmislite o tome! To je čovjek koji je bio vrlo aktivan, putujući cestama i morima kako bi susreo i imao zajedništvo s narodom Božjim. Svoju je najveću radost crpio posjećujući crkve koje je osnovao širom te regije svijeta. Ali sad je bio okovan, doslovce svezan za najtvrđe, najbezbožnije ljude.
Neki od kršćana koji su poznavali Pavla počeli su prigovarati da zbog svoje situacije sramoti evanđelje. Ali Pavao je htio naći Božju svrhu u njegovu dopuštenju da dođe na tu točku. Umjesto da pita: “Zašto mi se to dogodilo?” on je odlučio otkriti kakva treba biti njegova reakcija.
Ovaj sluga Božji je donio odluku: “Ne mogu promijeniti gdje se nalazim, ali znam da je moje korake odredio Gospodin. Zbog toga, veličat ću Krista i biti svjedočanstvo dok sam u ovim okovima.”
“Sada kao i uvijek – proslavit će se Krist u mom tijelu, bilo da živim, bilo da umrem” (Fil 1,20). Pavao se ni na koji način nije pomirio sa sudbinom ili bio ravnodušan na svoje prilike, ali bio je odlučan da se Božja Riječ potvrdi njegovom reakcijom na njegovu nevolju. “Znaju(ći) da sam postavljen za obranu Radosne vijesti … Krist se propovijeda. I tomu se radujem a i radovat ću se” (Fil 1,16.18).
Pavlov stav je divna demonstracija kako bismo trebali reagirati na nepovoljne prilike. Postoji mogućnost da potratimo svu našu sutrašnjicu željno čekajući izbavljenje iz našega trpljenja, ali ako se usredotočimo na to, promašit ćemo čudo i radost što smo slobodni u našoj kušnji.
Pavlova riječ Filipljanima je bila: “Radujte se uvijek u Gospodinu! Da ponovim: radujte se!” (Fil 4,4). I ja kažem vama: “Radujte se uvijek u Gospodinu!”
Autor: David Wilkerson
