Snaga se ne postiže pukim potvrđivanjem. Ne možemo drhtati u našoj slabosti i upornim razmišljanjem iznenada postati jaki. U fizičkom životu jak čovjek je uglavnom onaj koji je hrabar. Hrabrost se rađa zbog snage.
Naš Gospodin je običavao obrnuti stvari. Što se Njega tiče, mi nismo hrabri je smo jaki, nego primamo snagu jer smo hrabri. Postoji jedan redak u jednoj duhovnoj himni koji često pjevamo i koji ja vrlo volim. To je stara himna ”Nastoj od propasti dušu spasiti” i taj redak glasi: ”Isus će potrebnu snagu dati”.
Kršćanin nikada snagu ne postiže. Ona se daje. Ako bismo je postigli, imali bismo je jer smo je zaradili. Ako nam je dana, dana nam je jer je trebamo. Kad se hrabrost suoči sa zadatkom koji se čini nemoguć, Bog vas nikada neće razočarati. Kad trebate snagu, On će vam je dati. Snaga kršćanina nije njegova vlastita. To je snaga nazočnosti koja prebiva u njemu, sila Gospodina koji vlada u njemu.
Jedna od najljepših stvari u vezi s Jošuinim karakterom je bila da je prepoznao svoju ljudsku ograničenost. Što je veći čovjek, svjesniji je toga. Postoje neke naravi i osobnosti koje su tako plitke da nemaju dubinu da bi zaječale. Ti ljudi nikada ne otkrivaju kako su u stvari površni. I upravo kao što je poniznost znak prave veličine, tako je pokazatelj izvornog kršćanskog karaktera prihvaćanje i svjesnost ljudskih ograničenja.
Je li to bio znak slabosti kod Isusa kad je otišao u vrt da moli? Možemo li reći da je to bilo kukavički od Njega da posreduje na način na koji je posredovao pred Očevim prijestoljem? S kakvim se satima tuge i žalosti suočio kad je ponio na svojim ljudskim ramenima težak drveni križ, a u svom srcu breme svega grijeha svih na čitavom svijetu.
Isusova molitva nije bila znak slabosti, kao što je Tom Payne rekao, nego otkrivatelj Njegove snage. Čovjek Isus znao je bolje od ijednoga čovjeka koji je ikada živio da kršćanin ne nalazi izvor snage dok ne otkrije Boga. ”Bog je snaga mog života”, rekao je jedan od starih, ”pred kime da strepim?”
Autor: Charles S. Price
