Bog je stvorio brak kako bi riješio suštinsku osamljenost koju svako ljudsko biće osjeća. Brak uvijek započinje potrebom koja postoji od praskozorja vremena, potrebom za društvom i ispunjenjem kakvo Bog razumije.
Zamisao o muškarcu i ženi bila je Božja.
«Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.» (Postanak 1,27).
Prvo poglavlje Postanka objavljuje stvaranje čovjeka, dok njegovo drugo poglavlje otkriva proces kojim je do toga stvaranja došlo. Tu u prvome poglavlju nalazimo temeljnu istinu koja je toliko važna za uvažavanje braka – da je Bog stvorio muškarca i ženu za vlastite dobre namisli. Iako izgleda pretjerano očigledno da bi se uopće spominjalo, možda je ipak potrebno naglasiti da stvaranje dviju vrsta ljudskih bića – muškaraca i žena – nije neka mračna zavjera kojom se sabotiraju ambicije pokreta liberalizacije žena. Teško da se tu radi o ikakvome umanjivanju vrijednosti žena. Naprotiv, ovo je dokaz suprotnomu, jer je stvaranje bilo nepotpuno bez žene. Zapanjujućim, kreativnim činom punim ljubavi, svemogući Bog začeo je misterij muškoga i ženskoga, muževnosti i ženstvenosti, kako bi u naš život unio radost. Zamislite samo kako bi bezbojan i jednodimenzionalan bio svijet u kojemu bi postojao samo vaš spol! Tko bi želio živjeti u svijetu koji je isključivo muški, ili isključivo ženski? Ili pak u svijetu u kojemu se sve oznake spola ignoriraju ili potiskuju? Osoba koja odbija vidjeti i radovati se svim suštinskim razlikama između muškoga i ženskoga nikada neće okusiti božansku blagodat koju je Bog namijenio za brak.
Brak je Bog stvorio kako bi riješio prvo problem ljudske vrste: osamljenost.
I reče Jahve, Bog: “Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on.” Tada Jahve, Bog, načini od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku i predvede ih čovjeku da vidi kako će koju nazvati, pa kako koje stvorenje čovjek prozove, da mu tako bude ime. Čovjek nadjene imena svoj stoci, svim pticama u zraku i životinjama u polju. No čovjeku se ne nađe pomoć kao što je on. Tada Jahve, Bog, pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom. Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku (Postanak 2,18-22).
Zamislite toga čovjeka u savršenome okružju, ali potpuno samoga. Imao je odnos s Bogom i društvo ptica i životinja. Imao je zanimljiv posao, jer je dobio zadatak promatrati, kategorizirati i imenovati sva živa bića. Međutim, bio je sam. Bog je rekao da to «nije dobro.» Stoga je mudri Stvoritelj pun ljubavi osmislio savršeno rješenje. Stvorio je drugo biće kao što je muškarac, ali ipak čudesno različito od njega. Nastala je uzimanjem nečega od muškarca, ali ga zapravo nadopunjuje. U svakom smislu mu odgovara – duhovno, intelektualno, emocionalno i fizički. Prema Bogu, ona je stvorena kako bi muškarcu bila «pomoć.» Pomaganje se ovdje odnosi na korisno djelovanje pri kojemu jedna osoba podupire ili pripomaže drugoj kao prijatelj ili saveznik. Možda pomoćnika zamišljate kao kakvog podčinjenog, glorificiranog slugu. Ulogu žene sagledat ćete u novome svjetlu kada shvatite da se ista hebrejska riječ za pomoć koristi i za samoga Boga u Psalmu 46,1, gdje ga se naziva pomoćnikom, «pomoćnik spreman u nevolji.»
Brak uvijek započinje potrebom koja postoji od praskozorja vremena, potrebom za društvom i ispunjenjem kakvo Bog razumije. Brak je osmišljen kako bi riješio suštinsku osamljenost koji svako ljudsko biće osjeća. Što se tiče vašega osobnog slučaja, u onoj mjeri u kojoj vaš supružnik ne zadovoljava vaše potrebe – duhovno, intelektualno, emocionalno i tjelesno – i u onoj mjeri u kojoj vi ne zadovoljavate potrebe vašega supružnika, u toj mjeri ste oboje osamljeni. Ali to nije Božji plan, i može se popraviti. Njegov je plan međusobno nadopunjavanje jednoga i drugog bračnog partnera.
Brak je osmišljen i zadan kako bi donio sreću, a ne jad.
«Nato čovjek reče: “Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta!» (Postanak 2,23).
Evo prve ljubavne pjesme na svijetu! Stručnjaci za hebrejski jezik kažu nam da Adam njome iskazuje krajnje uzbuđenje, radosnu zapanjenost. «Napokon imam nekoga tko mi odgovara!» Njegov izraz «kost od mojih kostiju, meso od mesa mojega» postao je omiljena starozavjetna fraza kojom se opisuje intimna, osobna povezanost. Međutim, punina značenja toga izraza pripada Adamu i njegovoj nevjesti. Dr. Charles Ryrie iznosi zanimljivu pomisao da bi hebrejska riječ za ženu, ishshah, mogla imati korijen u riječi koja označava «mekost» – dakle, možda je izraz oduševljavajuće i nove ženske ženstvenosti.
Dakle, kada je Gospodin Adamu doveo ženu, ovaj je svoje osjećaje iskazao otprilike ovim riječima: «Napokon sam pronašao onu koja će me upotpuniti, koja će ukloniti moju samoću, koja će mi biti mila poput mojega vlastitoga tijela. Tako je lijepa! Savršeno mi odgovara. Ona je sve što će mi ikada trebati!»
Možete li samo zamisliti osjećaj koji je zasigurno buknuo u muškarcu i ženi kada su shvatili što bi mogli značiti jedno drugomu? Možete li nazrijeti nakanu s kojom je Bog muškarcu stvorio ženu? Na stranu sve one dosadne šale koje govore suprotno, brak je stvoren za našu radost i našu sreću, a Božja se namisao nije promijenila do danas.
Brak mora započeti napuštanjem svih drugih veza, kako bi se ostvario trajan odnos između jednoga muškarca i jedne žene.
«Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo» (Postanak 2,24).
Bog je ovu trostruku zapovijed dao na samome početku, kada je uspostavio instituciju braka. To je do danas najkonciznija i najpotpunija smjernica koja se igdje može naći na temu braka. Ako na to želite obratiti pažnju, tu se koriste jednostavne i lako razumljive riječi, usprkos beskrajnoj dubini njihovoga značenja. Ovih dvadesetak riječi sažimaju cjelokupno biblijsko učenje o braku. Sve ostalo što se govori na tu temu naglašava ili proširuje tri temeljna principa koji potječu iz ovoga retka, ali ih nipošto ne mijenja. Vrijedni su vaše pomne pažnje, jer bilo koji stvarni problem koji možete imati u braku nastaje zbog ignoriranja nekoga aspekta Božje zapovijedi u Postanku.
Kao prvo, moramo razumjeti da brak započinje ostavljanjem: napuštanjem svih drugih veza. Ovdje se konkretno navodi najbliža ljudska poveznica izvan braka, čime se ukazuje na to da ukoliko je nužno ostaviti oca i majku, tada svakako treba prekinuti, izmijeniti ili napustiti i sve ostale manje snažne veze.
Razumije se da je poveznica s roditeljima trajna. Međutim, narav te veze mora se izmijeniti, tako da je muškarac nadalje u potpunosti predan svojoj ženi, a žena u potpunosti predana svojemu mužu. Gospodin je ovu zapovijed dao muškarcu, iako se princip odnosi i na muža i na ženu, jer je muževljev zadatak ustanoviti novo kućanstvo za koje će biti odgovoran. Više ne može ovisiti o ocu i majci, više ne može biti pod njihovim autoritetom, jer on nadalje preuzima vodstvo vlastite obitelji.
Pismo jasno naglašava da odrasla osoba mora i dalje poštovati roditelje, a nakon što se osamostali mora se brinuti za njih kada je to nužno, i preuzeti odgovornost za njih, umjesto nekadašnje odgovornosti njima. (Vidi Matej 15,3-9 i 1 Timoteju 5,4-8.) Međutim, ostavljanje se mora dogoditi, jer ni roditelji ni bilo koja druga veza ne smiju se ispriječiti između muža i žene.
To znači da vi i vaš bračni partner morate preusmjeriti život jedno na drugo, umjesto da od drugih osoba ili grupa tražite da ispune vaše emocionalne potrebe. To također znači davanje manjeg prioriteta drugim stvarima – poslu, karijeri, kući, hobijima, talentima, interesima, pa čak i radu u crkvi. Sve mora biti postavljeno u pravu perspektivu. Što god da vam je u životu važno, trebalo bi biti manje važno od vašega braka.
Supruga jednoga uspješnog poslovnog čovjeka, koji je svu svoju energiju usmjerio na svoj posao, gorko je plakala u mojemu uredu, govoreći mi, «Stalno mi daje financijske nagrade, a svaki put kad to učini, ja pomislim koliko bi samo bilo bolje od njega dobiti nešto ljubavi i pažnje. Dr. Wheat, ja ne želim sve te stvari. Ja samo želim da on obrati pažnju na mene.»
Tijekom više od dvadeset i pet godina rada kao savjetnik, zamijetio sam da kada muškarac više važnosti pridaje poslu ili karijeri negoli vlastitoj supruzi, neće ju zadovoljiti ništa što bi joj on mogao kupiti novcem.
Ima mnogo različitih načina kako ljudi ne uspijevaju nešto napustiti, i time ne uspijevaju ostvariti istinski brak. Vidio sam kako su neke žene bile toliko usredotočene na posao ili dodatno obrazovanje da su postale više sustanarke negoli supruge, dok su se druge toliko bavile savršenim održavanjem kuće da su time poremetile brak koji je mogao biti itekako dobar. Upoznao sam muškarce koji nisu bili u stanju prekinuti poveznice sa svojim lovačkim ili sportskim prijateljima, pa stoga nisu imali vremena uspostaviti ljubavnu vezu sa svojim suprugama. Neki se nisu u stanju ni otrgnuti od sportskih prijenosa dovoljno dugo da bi mogli komunicirati s vlastitom ženom. Vidio sam situacije u kojima bi se netko od supružnika tako neumjereno uključio u rad crkve da bi to ozbiljno ugrozilo njihov brak. Poznati su mi i tužni slučajevi kada su majke, a ponekad i očevi, djeci davali vrhunski prioritet. Kada bi ta djeca odrasla, njima ne bi ostalo ništa. Brak bi emocionalno bankrotirao.
Prvi princip koji možemo naučiti iz Postanka 2,24 je da brak znači ostavljanje nečega za sobom. Ukoliko niste voljni ostaviti sve drugo za sobom, nikada nećete ostvariti uzbudljivo jedinstvo veze kakvu je Bog namijenio za uživanje svakome bračnom paru.
Brak zahtijeva nerazdvojno spajanje muža i žene do kraja života.
«Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo» (Postanak 2,24).
Sljedeći princip koji nam valja naučiti iz ove naredbe jest da nema smisla nešto napustiti ukoliko nismo spremni doživotno prionuti uz nešto drugo. Još jednom obratite pažnju na činjenicu da Bog ovaj naputak usmjerava na muškarca, iako se princip odnosi na oba bračna partnera.
A što to znači prionuti? Taj izraz u nekim slučajevima izaziva zabunu, posebice njegova inačica u jezicima kao što je engleski, gdje ima dvije oprečne definicije, a ona najčešća označava «podjelu, cijepanje, rastvaranje.» Cijepanje i podjela upravo su ono na što se ovdje ne misli, stoga zamislite ono što je tomu oprečno. Dotični izraz ondje također znači i «pristati uz nešto, priljubiti se, povezati se snažnom sponom.» U svojemu suštinskom značenju glagol prionuti nagovještava odlučno djelovanje, pa dakle nema ničega pasivnog u činu prianjanja.
Isti dojam aktivnosti prati i hebrejsku riječ dabaq koju prevodimo kao «prionuti.» Evo nekih definicija riječi dabaq: «prilijepiti se ili pričvrstiti, čvrsto se pridržavati, čvrsto spojiti dvije jedinke, zajednički krenuti, združiti, uzeti, preuzeti, slijediti, slijepiti, uloviti.» U suvremenim prijevodima Biblije moguće je naići i na neke alternativne izraze. U grčkome izvorniku Novoga Zavjeta koristi se riječ koja doslovno znači zacementirati jedno uz drugo – slijepiti poput ljepila – ili zavariti jedno uz drugo, tako da se dvije jedinke ne mogu razdvojiti bez nanošenja oštećenja i jednoj i drugoj strani.
Iz ovoga je vidljivo da Bog za oba bračna partnera ima snažnu poruku, te da je osobito mužu namijenio dinamičan plan djelovanja. Muž je prvenstveno odgovoran biti i učiniti sve što je moguće kako bi sa ženom stvorio poveznicu koja će ih učiniti nerazdvojnima. A žena prema mužu mora djelovati na isti način. Dotične spone nisu poput zgodnih svilenih vrpci spojenih na vjenčane darove. Naprotiv, treba ih iskovati poput čelika, na vatri svakodnevnoga života i pod pritiskom krize, kako bi se stvorilo jedinstvo koje više nije moguće razbiti.
Najbolji način da se shvati snaga značenja riječi prionuti je razmatranjem riječi dabaq kako ju Duh Sveti koristi u Ponovljenome Zakonu. Ova četiri glavna primjera bez iznimke govore o prianjanju uz živoga Boga.
«Boj se Jahve, Boga svojeg; njemu služi; uza nj se priljubi; njegovim imenom priseži» (Ponovljeni Zakon 10:20).
«Ako budete vjerno držali sve ove zapovijedi koje vam naređujem, vršili ih i ljubili Jahvu, Boga svoga, hodili svim njegovim putovima i čvrsto se priljubili uz njega…» (Ponovljeni Zakon 11,22).
«Idite samo za Jahvom, Bogom svojim; njega se bojte; njegove zapovijedi vršite; njegov glas slušajte; njemu štovanje iskazujte; uz njega se priljubite» (Ponovljeni Zakon 13,5).
«…ljubeći Jahvu, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo. Ta on je život tvoj» (Ponovljeni Zakon 30,20).
Ovo ukazuje na to da u Božjim očima prianjanje podrazumijeva potpunu predanost, kao prvo duhovnu, ali koja se ujedno prelijeva i na sva ostala područja života, tako da je prianjanje ujedno i intelektualno, emocionalno i tjelesno. To znači da ćete stalno imati priliku prionuti uz bračnoga partnera čak i u najmanjim životnim detaljima. Treba izbjegavati sve ono što bi između vas moglo postaviti distancu – mentalnu ili fizičku – jer se time prekida božanski obrazac braka.
Velikim dijelom praktičnih savjeta u ovoj knjizi pokazat će vam se kako prionuti uz supružnika u raznoraznim situacijama i to na mnoštvo različitih načina. Kakogod se prianjanje očitovalo, ono uvijek podrazumijeva dvije odlike: (1) nepokolebljivu odanost; (2) aktivnu ljubav koja ne odustaje.
Ako neki postupak, stav, riječ ili odluku poželite provjeriti u odnosu na biblijski standard prianjanja, postavite sebi sljedeća pitanja. Hoće li nas ovo zbližiti ili udaljiti? Hoće li ovo dodatno izgraditi naš odnos, ili će ga narušiti? Hoće li ovo proizvesti pozitivnu ili negativnu reakciju? Odražava li ovo moju ljubav i odanost bračnome partneru, ili pak otkriva moj samoživi individualizam?
Ne zaboravite, Božji plan za vas i vašega partnera je nerazdvojno jedinstvo koje postižete kada ste poslušni Njegovoj zapovijedi prianjanja jednoga uz drugo.
Brak znači jedinstvo u najpotpunijem mogućem smislu, uključujući i intimno tjelesno sjedinjavanje bez ikakvoga stida.
«Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo. A bijahu oboje goli – čovjek i njegova žena – ali ne osjećahu stida» (Postanak 2,25).
Sada vidimo da će obrazac braka, koji je prilikom stvaranja uspostavio Bog, proizvesti nešto zapanjujuće ako taj obrazac poštujemo. Dvoje će uistinu postati jedno. To je i više od zajedništva! Niti jedan pisac, učitelj ili teolog nikada nije uspio objasniti što sve znači kada dvoje postanu «jedno tijelo.» Znamo jedino da se to događa!
Treba uočiti nekoliko temeljnih pretpostavki. Kako bi se ovo dogodilo, brak mora biti monogaman (samo dvoje ljudi). Istovremeno su isključeni preljub i promiskuitet, jer, kako to u Novome Zavjetu naglašava Gospodin Isus, dvoje postaju jedno. Biblija vrlo slikovito opisuje žalosne i dugoročne posljedice mnogoženstva u braku i smrtonosne posljedice preljuba. Na primjer, u Izrekama 6,32 se kaže: «Nerazuman je, dakle, tko se upušta s preljubnicom; dušu svoju gubi koji tako čini.» Nitko nipošto ne može glumiti da nije znao za ovo! Brak također mora biti heteroseksualan. Bog je stvorio jednu ženu za jednoga muškarca. Homoseksualni «brak» koji se na nekim mjestima danas reklamira zapravo je jadno i žalosno izvrtanje Stvoriteljevoga plana svetoga jedinstva između jednoga muškarca i jedne žene.
Iako bivanje jednim tijelom podrazumijeva daleko dublju povezivanje od pukog tjelesnog spajanja, ono uključuje i intimno tjelesno sjedinjavanje u spolnome odnosu. I to bez ikakvoga stida među bračnim partnerima. Bog nikada nije odredio stid među supružnicima! Umjesto toga biblijska riječ za spolni odnos između muža i žene je upoznati, što je izraz dubokoga dostojanstva. «Čovjek pozna svoju ženu Evu, a ona zače i rodi…» (Postanak 4,1). «Josip … učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu. I ne upozna je dok ne rodi sina» (Matej 1,24-25).
Ova riječ poznati ona je ista koja se izvorno koristi za označavanje Božje osobno poznavanje Abrahama u Postanku 18:19: «Njega sam izlučio zato da pouči svoju djecu i svoju buduću obitelj kako će hoditi putem Jahvinim, radeći što je dobro i pravedno…»
Dakle, u božanskome obrascu braka seksualni čin muža i žene uključuje i intimno, tjelesno poznavanje, i nježnu, intimnu osobnu spoznaju. Stoga napuštanje, prianjanje i poznavanje jedno drugoga dovode do nastanka novoga identiteta u kojemu se dvije osobe spajaju u jednu – jedinstveni u umu, srcu, tijelu i duhu. Eto zbog čega razvod ima tako razorne posljedice. Nakon razvoda ne ostaje dvoje ljudi, nego dvije rascijepljene polovice jedne osobe.
U Novome zavjetu Sveti Duh koristi ovaj isti misterij bivanja jednim tijelom, zajedno s dimenzijom spolnoga odnosa, kako bi oslikao još dublju tajnu: misterij odnosa Isusa Krista i Njegove nevjeste, crkve. «Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu» (Efežanima 5,31-32).
Eto Božjega plana za brak od samoga početka – ljubavna veza koja je tako duboka, nježna, čista i intimna da je osmišljena prema vezi Krista i Njegove crkve. To je temelj ljubavnoga života koji možete iskusiti i u vlastitome braku, temelj na kojemu možete graditi bez bojazni.
Autor: Ed Wheat
