Ovo je ispovijest djevojke koja boluje od bipolarnog poremećaja, a u trenutku kada je htjela izvršiti samoubojstvo Bog ju je spasio i nastavlja je spašavati.
Odrasla sam sa roditeljima koji su bili idealistični misionari, oni koji su htjeli više od normalnosti svakodnevnog života. U inozemstvu su živjeli misionarskim životom, no nakon što mi je u djetinjstvu dijagnosticirana leukemija, ostali smo živjeti u inozemstvu i financijski smo se borili. Često smo se selili – Havaji, zatim Nepal, zatim natrag na Havaje, onda u Novi Meksiko.
Većinu adolescencije živjeli smo u gradu Albuquerque, a tijekom tog razdoblja počela sam prezirati što Bog dopušta da svi patimo. Počela sam misliti da je Bog okrutan, škrt i zao Bog koji bi okrenuo glavu kada bismo trebali štogod. Roditelji su mi dali prostora i nisu me tjerali da s njima idem u crkvu, ali znala sam da su se molili da upoznam Krista. Moj bi tata često rekao „Vjerujem Bog ima poziv za tebe, Alia.“ Ali nisam htjela imati ikakve veze s vjerom.
Sve se promijenilo u prvom razredu srednje škole. Moji su se roditelji dobili novu službu i preselili smo se natrag na Havaje.
Kada smo došli u Pahou, tata je pregledao kuću koju nam je crkva priskrbila. U njoj se nije moglo živjeti. Kuća nije imala kanalizacijski odvod niti unutarnje zidove. To je bila betonska građevina s lokvama vode prepune komaraca. Cementne ruševine prekrivao je debeli sloj zelene plijesni, oko kuće je bila džungla, a kroz pokidane prozore ulazilo je bilje. Godinama nitko nije dolazio na Veliki otok kako bi pregledali kuću, a ona je postala nenastanjiva.
PROČITAJTE: Je li samoubojstvo ulaznica za pakao?
Ranih 80-ih živjeli smo u Nepalu u tradicionalnoj kolibi, pa nas nikada nisu smatrali rastrošnima, no ovo je bile suludo. Crkva je pristala platiti pola stanarine za normalne uvjete života. No čak i mjesec dana nakon što smo se uselili, nismo imali pokućstva i nismo si ga mogli priuštiti zato što smo morali platiti stanarinu. Imali smo dvije dvorišne stolice u dnevnoj sobi i madrac na napuhavanje na podu. Unatoč našoj situaciji, moji su roditelji odlučili ostati i vidjeti što će nam Bog priskrbiti.
U Pahoi je stalno padala kiša, udarala je o metalni krov kao kakav napad. Ja sam to tako i shvaćala, kao osobni napad na mene. Sjedila sam na terasi, komadom betona prekrivnim metalom, i slušala sam kako kiša pada poput rafala oružja dok sam vukla dim cigare. Ovo je bio moj osobni pakao.
Činilo se nemoguće pomiriti sve te godine siromaštva i boli sa Bogom koji je pun ljubavi i milosti. Nisam mogla vjerovati u Boga koji nas stalno napušta. Svuda me boljelo. Nigdje nisam imala svoje mjesto. Nisam osjećala dom.
No ipak, jedne sam noći upoznala Boga. Ili je Bog upoznao mene.
Kiša je neprestano padala 42 dana. U tom razdoblju sam si odlučila oduzeti život. Nisam imala prijevoz, dozvolu i nadu da ću ju uskoro dobiti. Bila sam kilometre udaljena od civilizacije i trjeznija no ikad.
U Albuquerqu sam naučila utišati muku koju sam osjećala. Nisam znala da imam bipolarni poremećaj, samo sam znala da je bilo trenutaka kada mi je koža bila tijesna, udovi kao da su bili opsjednuti, a noge su tupkale Morseovu abecedu. Osjećala sam se nepobjedivo, besmrtno, otporno na glad, žeđ i stalne zahtjeve da se smirim, da spavam, da se napunim. Moj je um bio labirint tajni i planova. No, na nesreću, opći je zakon da ono što ide gore mora pasti dolje.
Te noći na Havajima, slijepa od suza, kopala sam po ormariću u kupaoni i tražila po ladicama. Odlučila sam da je vrijeme da utišam onaj stalni šum, jednom i zauvijek. Htjela sam da sjenke nestanu i da glasovi prestanu. Vjerovala sam da je jedini izlaz smrt.
Ruka mi se tresla dom sam uzimala jednokratni žilet. Držala sam ju iznad svoje kože i skupljala hrabrosti da ju zarijem pod kožu. I prije sam bila blizu smeti, ali samo onoliko koliko mi je bilo dovoljno da osjetim iskru života u sebi. U tom trenu očaja zazvala sam Boga: Nikada nisam tražila da se rodim. Nikada nisam tražila ništa od ovoga.
Nikada nisam ni pomislila da će mi Bog odgovoriti. No odgovorio je. Odjednom sam bila tiha, bosih nogu i otvorenih dlanova – bačena na podu pred Bogom. Bila sam spremna oduzeti si život, ali sam umjesto toga legla pred Bogom – fizički sam bačena na pod i preplavljena mirom koji ni do dan danas ne mogu opisati. Osjetila sam kako me Njegova milost spašava.
Nakon te večeri sam ipak počela tražiti izlike. Možda se Bog objavljuje očajnim djevojkama koje sjede na prljavom podu usred oluje i kaže im: „Pripadaš meni. Volio sam te vječnom ljubavlju. Moja si.“ No to je sve bilo previše za mene. Željela sam da mi se nekako objasni ta stvarna i užasna mogućnost da Bog postoji i da nešto želi od mene. Mislila sam da se to sve možda bila reakcija mog tijela na sve hormone stresa te su me noge samo izdale. No uz sva opravdanja nisam mogla zanijekati da sam osjetila nešto što prije nikada nisam mogla ni pomisliti. Osjetila sam Boga.
Moji roditelji su mi dali Bibliju koju nikada nisam koristila nego sam ju stavila ispod stola u garaži kako bih izravnala noge. Izvadila sam ju te sam ju iza zaključanih vrata cijelu noć čitala. Nisam željela da moji roditelji znaju za to. Nisam željela da mi tata kaže: „Znao sam da te je Bog pozvao, Alia Joy“. Nisam željela nikakvo duhovno „rekao sam ti“.
Moj krevet je bio komad spužve – onakve spužve koja se inače stavlja na madrac (ako zapravo imate madrac) – te nije spriječio da me kukovi i tijelo bole cijelu noć. Dok sam čitala Bibliju, bila sam suočena sa svojim pitanjima i strahovima. Ležala bih u mraku s Bogom i šaptala molitve u bezdan, nadajući se da će mi netko odgovoriti. Kao što se Jakov borio s Bogom kroz noć, tako je i moj identitet tu noć promijenjen te sam dobila novo ime.
U Knjizi Postanka, kada se Jakov molio za zaštitu i izbavljenje, molio se Bogu svog oca Abrahama i njegovog oca Izaka. Nakon što su mu molitve uslišane, Jakov je napravio oltar s njegovim imenom, Izraelom. Nazvao ga je El-Elohe-Israel što znači „Bog, Bog Izraela“.
PROČITAJTE: Je li samoubojstvo grijeh koji Bog ne može oprostiti?
Dok sam se ja borila s Bogom, doveo me je do istog mjesta slabosti. Slabosti koja me nije ostavila ranjivijom pred svojim prijateljima, stvarnim ili zamišljenim. Umjesto toga me naučila da, čak i ako hodamo nesigurnim korakom, uvijek se možemo osloniti na Boga naših otaca i štoviše, na Boga koji nam se izravno otkriva, koji nam daje da Ga zagrlimo i prigrlimo u tami. U tim trenutcima borbe, možda shvatimo da smo se preobrazili. Možda ćemo osjećati da dodir Božji slabi naše noge i kukove kako se približava zora. Možda će nas Bog baciti na zemlju.
Nisam izliječena na načine na koje biste možda pomislili. Još uvijek imam bipolarni poremećaj. Još se borim s mislima o samoubojstvu. Još uzimam lijekove kako bih ostala živa. I to su isto načini na koje mi Bog dopušta da se držim za Njega, na koje me pronalazi u tami.
Do ovog dana nosim modrice tih nemirnih noći, tog pretankog madraca i tako snažne paraliziranosti da sam mogla samo ležati pred Isusovim nogama. Ponekad se sjetim tog užasno tankog madraca i boli u kukovima dok sam se tu noć borila s Bogom. Pomislim na moje roditelje koji su odlučili ostati na Havajima i čekati na Boga.
Zahvaljujem Bogu za njihovu poslušnost, što su pomogli da svjedočim Božjoj dobroti u toj groznoj iznajmljenoj kući gdje sam prvi put povjerovala.
Oživjela sam u domu koji nije bio dom. To je bilo mjesto gdje sam se srela sa Isusom i mjesto na koje sam uvijek bila pozivana.
Autorica: Alia Joy; Prijevod: Mislav U.; Izvor: Faithit.com
