Zašto je Bog smrću kaznio Davidovo i Bat-Šebino nevino dijete? Zašto nije usmrtio Davida umjesto djeteta?
U 2. Samuelovoj 12, prorok Natan suočava Davida u vezi njegova grijeha s Bat-Šebom i izriče mu osudu. Na žalost, ta je osuda uključivala smrt Davidovog i Bet-Šebinog novorođenog sina (12,14).
Činjenica da je umrlo nevino dijete – a ne osobe koje su počinile grijeh – malo odudara od naše slike Boga koji se brine za svoju djecu. Pokušat ćemo objasniti ovaj problem. U isto vrijeme, shvaćamo da, čak i kada počnemo shvaćati Boga i prihvaćati njegova „oštrija“ djela nismo razuvjereni kada je riječ o smrti djeteta. Svatko bi trebao biti iznenađen i povrijeđen smrću djeteta.
Bog čini mnoštvo „nelagodnih“ stvari koje su jednostavno potrebne u grešnom svijetu. No činjenica je da Bog nikada nije namjeravao da živimo u grijehu i posljedicama tog grijeha (tj. kazni koja slijedi). Trebaju nas zabrinjavati posljedice i učinci grijeha. Zreli kršćani ovo razumiju, no to ne olakšava život u palom svijetu.
U slučaju smrti Davidova novorođenog sina, neki ljudi osjećaju gnjev zbog Božje odluke da ga ubije. Dvije su glavnje tvrdnje koje mogu uzrokovati probleme za naš način razmišljanja. Prva je da se Bog nije oštro obračunao s Davidom uzevši u obzir njegov grijeh. No osuda ignorira sljedeće; Bog je uistinu kaznio Davida, i to trostruko. David nikada više neće imati mir u svojoj kući, bit će javno posramljen zbog svog grijeha i njegov će sin umrijeti. Natan je izrekao sve te tri presude.
„Zato se neće nikada više okrenuti mač od tvoga doma, jer si me prezreo i jer si uzeo ženu Urije Hetita da ti bude žena.’ Ovako govori Jahve: ‘Evo ja ću podići na te zlo iz tvoga doma. Uzet ću tvoje žene ispred tvojih očiju i dat ću ih tvome bližnjemu, koji će spavati s tvojim ženama na vidiku ovome suncu. Ti si doduše radio tajno, ali ja ću ovu prijetnju izvršiti pred svim Izraelom i pred ovim suncem!’«
Tada David reče Natanu: »Sagriješio sam protiv Jahve!« A Natan odvrati Davidu: »Jahve ti oprašta tvoj grijeh: nećeš umrijeti. Ali jer si tim djelom prezreo Jahvu, neminovno će umrijeti dijete koje ti se rodilo!«“ (2. Samuelova 12,10-14).
Božje kažnjavanje Davida
Kulturi koja se bazira na časti, a u kakvoj je živio David, neke od ovih stvari gore su od smrti – kao javno poniženje. Poniženje bi bilo dovoljno teško za običnog građanina, ali, kako je Bog podsjetio Davida, on nije bio običan građanin – on je bio kralj (2. Samuelova 12,7). Tako da, iako Bog nije ubio Davida zbog njegovih zlih djela, kazna ga je osudila na život u sramoti. David nije prošao tako dobro.
Druga tvrdnja je da, kada je Bog poslao bolest i ubio njihovo dijeta, On je nepravedno kažnjavao to dijete. No, iz Božje perspektive, On nije kažnjavao dijete, nego Davida. Kraljeva tuga bila je tako velika da su sluge mislili da će umrijeti od nje. „David se molitvom obrati Bogu za dijete: postio je, vraćao se kući i ležao preko noći na goloj zemlji, pokriven vrećom. A starješine njegova doma stajahu oko njega da ga podignu sa zemlje, ali on ne htjede i ne okusi s njima nikakva jela. A sedmi dan umrije dijete. Davidovi dvorani ne usudiše se javiti mu da je dijete umrlo. Jer mišljahu: »Dok je dijete bilo živo, govorili smo mu, a on nas nije htio slušati. A kako ćemo mu kazati da je dijete umrlo? Učinit će zlo!«“ (2. Samuelova 12, 16-18).
Božja namjera, kada je oduzeo dijete, bila je kažnjavanje Davida. Nakon kratke bolesti dijete je odvedeno u Božje ruke, kao i ostali koji su nevini. Ovo nije loša stvar. Bog ne oslobađa Davida; kada je David zgriješio, ukrao je potencijalni život svoga djeteta, a to je bila užasna krađa jer je život predivan, život je uzbudljiv, a Bog ima svrhu za svaki život.
No, koristeći ostalu Davidovu djecu kao primjer potencijalnog života umrlog djeteta, možemo reći da je Bog možda spriječio nešto jako loše. To je dijete moglo odrasti i odbiti Boga kao njegova braća, tako da je njegova rana smrt bila njegovo spasenje. Smrt djeteta nikada ne ostavlja dobar osjećaj – i nitko ne bi pomislio da je smrt djeteta u redu – no može biti u redu kada je to Božja naredba. To se zbilo i u ovom slučaju budući da je Bog uzrokovao bolest.
Na koncu, ne smijemo osuđivati visoke i savršene standarde Božjeg zakona s time kako Njegova pravda djeluje kroz vizuru Njegove milosti. Božji zakon i Božja milost funkcioniraju zajedno. Oni surađuju, ne isključuju se. Zapravo, da nema Božje milosti, da se samo Zakon obračunava s grijehom, tada bi Bog uništio svaku osobu koja je ikada živjela te bi to bilo kontraproduktivno razlozima zbog kojih nas je stvorio (slavljenje Boga i vječno uživanje u Njemu).
Ljudi su odgovorni za svoje grijehe
Istina je da će ljudi biti odgovorni za svoje grijehe (Ezekiel 18,4). No ovo ne znači da ih Bog mora sve odmah uništiti. Umjesto toga, Bog ih vodi kroz proces otkupljenja, a taj je proces dugotrajan. Ovo je očigledno u Davidovom životu (Psalam 51). Nakon što se pokajao za svoj grijeh, ponovno je vraćen u zajedništvo s Bogom. Vidite, Bog želi raditi s onima koji su voljni raditi s Njim, kao što je bio David, te On želi da se svi pokaju (2. Petrova 3,9). Trebamo Zakon kako bismo pojasnili grijeh (Rimljanima 7,7).
Božja je milost vidljiva u Pismu: „Ne postupa s nama po grijesima našim niti nam plaća po našim krivnjama“ (Psalam 103, 10). „Dobrota Jahvina nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo“ (Tužaljke 3,22).
Današnji zakon djeluje na načelima koje je Bog postavio. Najviše se trudimo oko života kriminalaca, a ne usmjeravamo se na njihovu smrt. U rijetkim slučajevima se izriče smrtna kazna.
Neki smatraju da je pravda u Starom zavjetu bila brza, nepromjenjiva i smrtonosna – da bismo više toga trebali i danas! No to nije tako jednostavno. Mi smo postavili visoke standarde svoga društva tako što smo napisali zakone. Vrlo je teško savršeno se držati tih zakona što bi trebalo otvoriti oči onima koji griješe (kao i David). Zakon služi društvu – a ne služi društvu kako bi ubijalo svoje građane – osim u posebnim slučajevima, koji su rijetki. Smrtne kazne i pogubljenja zauzimaju samo mali dio današnjih zakona – a takve su kazne rijetke i u Pismu.
Koncept otkupljenja postojao je i prije donošenja Zakona. Božji ljudi su žrtvovali životinje mnogo prije nego im je Mojsije objavio zapovijedi na gori Sinaj. No Zakon nam pokazuje da je otkupljenje imalo mnogo širu svrhu – obnavljanje grešnika i njihovo vraćanje Bogu i ljudima. Zbog toga zakon koristi terminologiju kao što je „čist“ nasuprot „nečistom“, a ne „mrtav“ nasuprot „živom“ – jer smrt nije cilj. Smrt je posljednja opcija kada je riječ o zakonu.
Ubojstvo kralja Davida zbog njegova grijeha s Bat-Šebom bi poslalo krivu poruku. Svi mi zaslužujemo umrijeti jer smo sagriješili protiv svetoga Boga. No Božja svrha za Davida tada nije ista kao njegova svrha za nas danas: On nas želi obnoviti u zajedništvu, a ne ubiti nas zbog grijeha. Zbog toga je Zakon imao ritualno otkupljenje (i zato nas je Krist zapravo otkupio), tako da mi (i David) ne moramo umrijeti zbog naših grijeha.
Istina je da smo svi zgriješili (Rimljanima 3,23), ali ako bi svaki grešnik primio trenutnu fizičku kaznu, tada život na zemlji ne bi više postojao. Bog dopušta ljudima da žive, a grijeh je dio života u ovom palom svijetu. Grijeh i iskušenje su neprestano s nama, ali mi postajemo bolji ljudi kada se borimo protiv njih. Bog je imao planove za Davida i Bat-Šebu – rodit će Salomona. On ima planove za svoju djecu u današnjem svijetu, čak i ako griješe. Dok posrčemo mi ujedno učimo, rastemo i posvećujemo se.
„A rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! “ (2. Petrova 3,18). „ Tvoja je mišica snažna, ruka čvrsta, desnica dignuta“ (Psalam 89,14). Nikad ne budite prebrzi osuditi. Umjesto toga, hodimo prema milosti.
Izvor: Gotquestions.org; Prijevod: Ida Uzunić
