Bog će vas provesti kroz svaku nevolju i poteškoću kroz koji trenutno prolazili ili ćete prolaziti u životu. Kako On to čini?
Kako se nosimo sa životnim razdobljima kada prijatelji nisu blizu, kada je dobro pristanište daleko, oluja smo koja se prevrće na moru, a sve što nam je potrebno nestalo je?
Izgubite posao, kod kuće je borba, dijagnosticirana vam je teška bolest, vaša crkva je u poteškoćama. U ovakvim sezonama života mnogima od nas (uključujući i mene) čini se kao da nam treba nešto novo – nova riječ od Boga koja se izravno tiče naše situacije.
U Djelima apostolskim 27, nakon više od dvije godine čekanja Pavao je napokon stigao u Rim. Cijeli se njegov život svodio na taj trenutak. Sva njegova vježba i iskustvo pripremali su ga za propovijedanje evanđelja pred samim carom. No na putu od Jeruzalema do Rima Pavao je prolazio kroz najgore oluje svoga života, a snaga koju je dobivao nije proizlazila iz novih obećanja, nego iz starog – obećanja koje mu je Bog dao godinama ranije.
Zbogom dobrom pristaništu
Put mu je započeo dobro. U prvoj luci Pavao je posjetio prijatelje. Povrh toga brod je plovio za mjesto koje se zvalo Dobro pristanište kako bi proveli zimu. No tada se sve počelo mijenjati:
„Odande smo otplovili, jedrili uz Cipar – jer su nam vjetrovi bili protivni (…) Više smo dana plovili sporo i jedva doprli do Knida. Kako nam vjetar ne dade pristati, doplovismo pod Kretu kod Salmone pa jedva jedvice ploveći uza nju, stigosmo na neko mjesto zvano Dobra pristaništa, blizu kojega je grad Laseja.“ (Dj 27, 4, 7-9)
Vjetar koji je Pavla nosio do Rima odjednom se promijenio i kada je brod napustio Dobro pristanište i ušao u nemirno more, sam je Bog puhao protiv Pavla. Možete zamisliti Pavla na brodu kako pomišlja: „Isuse, znam da si me pozvao u Rim. Obećao si mi da ću tamo svjedočiti. Zašto mi ovo otežavaš?“
Jeste li se ikada ovako osjećali? „Isuse, pozvao si me u ovu crkvu. Pozvao si me na ovaj posao. Pozvao si me u ovaj brak, ovu obitelj, ovaj grad. Bože, samo pokušavam nešto učiniti za tebe – zašto mi zadatak činiš nemogućim?“
Kada su vjetrovi protiv nas i na vidiku nema dobrog pristaništa moramo se regrupirati. Toliko se okupiramo onime što činimo za Boga a on je zabrinut za to što čini u nama. On nas vodi u vjetrove i oluje kako bi nam pokazao kako su njegova obećanja neraskidiva.
Sjetite se obećanja
Pavao je upozorio posadu da se približava oluja, i ona je uistinu došla. Prevrtljivi vjetrovi harali su otokom Kretom a Pavla i njegovu posadu odgurala je u mutne dubine mora:
„Budući da nas je oluja silovito udarala, sutradan se riješiše tovara, a treći dan svojim rukama izbaciše brodsku opremu. Kako se pak više dana nije pomaljalo ni sunce ni zvijezde, a oluja bjesnjela nemalena, bila je već propala svaka nada da ćemo se spasiti.“ (Dj 27, 18-20)
U tom trenutku očaja Bog je poslao anđela da kaže Pavlu: „ Ne boj se, Pavle! Pred cara ti je stati i evo Bog ti daruje sve koji plove s tobom.“ (Dj 27, 24)
Obećanje da će Pavao stajati pred carem nije novo. Dvije godine ranije sam je Isus stajao u Pavlovom zatvoru i obećao: „Hrabro samo! Jer kao što si za me svjedočio u Jeruzalemu tako treba da i u Rimu posvjedočiš!“ (Dj 23, 11) Usred Pavlove oluje nije dobio novo obećanje ili otkrivenje, nego se morao sjetiti obećanja koje mu je Bog već dao.
Bog je Pavlu i njegovim suradnicima oduzeo sve kako svoju nadu ne bi položili u teret, jarbol ili brod. Pavlova je jedina nada bila Božje obećanje. Te je noći Pavao ohrabrio posadu i podsjetio ih na obećanje (Dj 27, 21-26)
Vjera protiv pragmatizma
No što se događa kada dođe nešto praktičnije od „vjeruj njegovim obećanjima“? Te su noći mornari bili u iskušenju poduzeti pragmatičnije korake:
„Bijaše već četrnaesta noć što smo bili tamo-amo gonjani po Jadranu kad oko ponoći naslutiše mornari da im se primiče neka zemlja. Kad su mornari bili naumili uteći iz lađe i počeli spuštati čamac u more pod izlikom da s pramca kane spustiti sidra“ (Dj 27, 27, 30)
Na Pavlovo su se obećanje oslanjali samo kada nisu imali ništa drugo, no čim se nešto drugo pojavilo na horizontu, bili su spremni napustiti brod.
Pragmatizam kaže „Napusti brod i riskiraj s veslanjem do obale.“ Vjera kaže „Ostani na brodu koji tone i vjeruj Božjim obećanjima.“ Koliko često u svojim crkvama odbacujemo Božja obećanja kada se nešto praktično pojavi na horizontu? U svojoj svakodnevici Sveto je Pismo sjajno kada se osjećamo beznadno, no koliko smo često napustiti brod kada je pojave praktična rješenja?
Sigurno do obale
Nakon što je Pavao uvjerio mornare da prerežu užad čamca priča dolazi do kraja:
„Ali naletješe na plićak i nasukaše brod: pramac, nasađen, osta nepomičan, a krmu razdiraše žestina valova (…) ali im satnik, hoteći spasiti Pavla, omete naum: zapovjedi da oni koji znaju plivati prvi poskaču i izađu na kraj, a ostali će, tko na daskama, tko na olupinama lađe. Tako svi živi i zdravi prispješe na kopno…“ (Dj 27, 41, 43-44)
Tako svi živi i zdravi prispješe na kopno. Svi smo znali da će priča ovako završiti, nismo sumnjali u Božje obećanje. Zar to nije smiješno? Kada čitamo Božju riječ nikada ne znamo kako će priča završiti. To je već znan zaključak – Bog će ispuniti obećanja jer ih uvijek ispunja.
No kako će Bog ispuniti obećanja? To je već problematičnije, zar ne? To je pitanje koje si postavljamo u oluji: Kako? Kada je Pavao trebao potvrdu da će Bog ispuniti obećanje, Bog mu nije rekao kako će to postići, nego ga je samo podsjetio na već dano obećanje
Bog će ispuniti svoje obećanje
U središtu oluje smo uvjereni da trebamo novo obećanje. Moram znati kako. A Bog nam dolazi i govori „Ne treba ti novo obećanje. Moraš ponovno čuti isto obećanje.“ Bog vam je obećao da će vas dovesti do sigurnosti – kraj vašeg putovanja je u Isusu Kristu:
– „Onaj koji otpoče u vama dobro djelo, dovršit će ga do Dana Krista Isusa.“ (Fil 1, 6)
– „Ne boj se, jer ja sam s tobom; ne obaziri se plaho, jer ja sam Bog tvoj. Ja te krijepim i pomažem ti, podupirem te pobjedničkom desnicom.“ (Iz 41, 10)
– „Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke.“ (Iv 10, 27-28)
– „A Bog moj ispunit će svaku vašu potrebu po bogatstvu svome, veličanstveno, u Kristu Isusu.“ (Fil 4, 19)
– „On će vas učiniti i postojanima do kraja, besprigovornima u Dan Gospodina našega Isusa Krista.“ (1. Kor 1, 8)
U velikim olujama, u noćima bez kraja i sunčanim danima, ne trebamo znati kako će nas Bog spasiti. No imamo njegova obećanja, a kada dođemo do kraja života moći ćemo reći „Nemam pojma kako bi me On spasio, kako bih dospio do kraja, no uvijek je ispunjavao svoja obećanja.“
Autor: Chad Asby; Prijevod: Ida U.; Izvor: DesiringGod.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi samo za Novizivot.net.
