Sve u Abrahomovu životu je izgledalo potpuno nemoguće, no Bog ostaje vjeran svojim obećanjima.
Nije oklijevao, nevjerom u Božje obećanje, nego se ojača vjerom davši Bogu slavu, potpuno uvjeren da je Bog kadar izvršiti što je obećao. (Rim 4,20-21)
Pavao je na umu imao poseban razlog zašto vjera slavi Božju buduću milost. Jednostavno rečeno, taj je razlog da je ova vjera, koja daje slavu Bogu, pouzdanje orijentirano na budućnost, a koje se pouzdaje u Božji integritet, moć i mudrost da će izvršiti sva svoja obećanja.
Pavao pokazuje tu vjeru s Abrahamovim odgovorom na Božje obećanje: da će biti otac mnogim narodima (Rim 4,18). „Protiv svake nade, oslonjen na Nadu“, to jest, imao je vjeru u buduću milost Božjeg obećanja.
> Vjera koja ne spašava: Mnogi će biti iznenađeni u taj dan!
„On promotri potpunu obumrlost svog tijela – bijaše blizu sto godina – i obumrlost Sarina krila, i ne pokoleba se u vjeri. Nije oklijevao, nevjerom u Božje obećanje, nego se ojača vjerom davši Bogu slavu, potpuno uvjeren da je Bog kadar izvršiti što je obećao“ (Rim 4,19-21)
Abrahamova vjera bila je vjera u Božje obećanje da će biti otac mnogim narodima. Ta vjera proslavlja Boga jer svoju pozornost usmjerava na Božje resurse koji su potrebni kako bi se ispunilo obećanje.
Abraham je bio prestar da ima djecu, a Sara je bila nerotkinja. Ne samo to: kako od jednog ili dvojice sinova nastanu „mnogi narodi“, za koje je Bog rekao Abrahamu da će im biti otac? Sve je izgledalo potpuno nemoguće.
Stoga, Abrahamova vjera proslavlja Boga jer je u potpunosti uvjerena da On može i hoće učiniti nemoguće.
Autor: John Piper; Izvor: Radosnavijest.com/Desiringgod.org
