Ponekad činimo stvari težima nego što jesu.
Ja često pronalazim utjehu u činjenici da se značajni likovi iz biblijskih priča i ne razlikuju previše od mene.
Petar je bio pomalo glupast i vrlo drzak u tome.
Estera je uvijek morala glumiti hrabrost u rizičnim situacijama.
Ivan Krstitelj
Nedavno sam se prisjetio priče o Ivanu Krstitelju. Ako postoji itko u ljudskoj povijesti tko se nije brinuo oko pronalaženja svoje svrhe u životu, onda je to definitivno Ivan Krstitelj.
Prvo, anđeo se u snovima Ivanovog oca pojavio prije njegovog začeća i dao neke vrlo određene upute o odgajanju Ivana, a onda objasnio i zašto je to toliko važno: „..te će učiniti Gospodinu narod pripravan.“ (Lk 1, 17-19).
Kada je Ivanova majka bila trudna, njezina rođakinja Marija, koja je u to vrijeme bila trudna s Isusom, došla joj je u posjetu. Čim je Marija zazvala Ivanovu majku – „zaigra joj čedo u utrobi.“ (Lk 1, 41). Očito je već tada mogao prepoznati ljude povezane sa svojom misijom na zemlji.
Luka piše da je Ivan, kada je odrastao, živio u pustinji sve dok nije došlo vrijeme da javno započne s obavljanjem svoje službe.
Ivan, stariji samo 6 mjeseci od Isusa, vršio je svoju službu sve dok se Isus nije krstio i još kratko nakon toga dok ga nisu zatvorili. U tri desetljeća, Ivanov se život sastojao isključivo od ispunjavanja ove misije dobivene od Boga:
Da naviješta ljudima dolazak Mesije (Iv 1, 26-27) i da predstavi mesiju ljudima (Iv 1, 32-33).
Jeste li ikada upoznali nekoga tko je znao i prigrlio svoju svrhu tako potpuno kao Ivan Krstitelj? Nikad ne skreće desno ili lijevo. Usredotočen na svoju misiju kao laserski snop. Nikad se ne umara od toga i nikad ne odustaje.
Osim toga, Ivan se nije olako oslanjao na ono što bi mu drugi govorili. Nekoliko puta se u Bibliji spominje kako se Ivan izravno obraćao Bogu u vezi svoje misije (Iv 1,33).
Sam Isus kaže pred mnoštvom ljudi da nitko tko je do tada postojao nije bio kao Ivan Krstitelj. (Mt 11,11).
Ako ovo nije pun pogodak u životu, ne znam što jest.
Bog vam da posebnu misiju i Isus kaže da ste rasturili. Postigli ste ‘home run’.
Kada vidim ovo sve, poželim da moj život što više nalikuje životu Ivana Krstitelja. Proveo sam jako puno vremena pitajući se što trebam učiniti sljedeće. Imam volju slijediti ono na što me Bog poziva, ali ponekad jednostavno ne znam što je to.
Ponekad se brinem da sam čak potpuno fulao.
Sve bi te sumnje bilo lako izbjeći da sam Ivan, koji je znao svrhu svoje biti.
I pored toga, nedugo nakon naviještanja ljudima Isusa kao Mesije, čime je zapravo ispunjavao svoju svrhu, Ivan se našao u zatvoru. Nakon nekog vremena provedenog sjedeći u svojoj ćeliji, on šalje Isusu poruku preko jednog od svojih nekoliko preostalih sljedbenika (mnogi su pošli za Isusom):
„Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?“ (Mt 11,3).
Samo malo, što?
Ivan je čitav svoj život posvetio ispunjavanju jedne svrhe, ali sada on postavlja pitanje Isusu: „Jesam li potpuno uprskao? Jesam li krivo razumio? Ti nisi taj čovjek? Je li ovo sve bio samo grozničavi san uzrokovan lošom pizzom?“
Vidite, svi su očekivali da će Mesija biti nalik Chuck Norrisu – dizati stvari u zrak, činiti da se nešto dogodi – kao što je pokorio okupatorsku rimsku vojsku i učinio Izrael najvećim, najopasnijim „psom u kvartu“. Ali Isus nije činio ništa od toga.
Ivana je dao zatvoriti pomoćnik rimske vlasti – kralj Herod. Gotovo sam siguran da, kada je Herod Ivana bacio u tamnicu, Ivan je u sebi pomislio: „Nemaš pojma u što se upuštaš. Ja ovdje neću dugo biti.“, te očekivao da Isusova vojska u stilu A-tima svakog trenutka bane i oslobodi ga.
Bog je svakoga od nas stvorio za određenu svrhu, i ipak nas istinska priroda Božje povezanosti sa ovim svijetom, kroz tajanstvenu i zbunjujuću upotrebu svoje moći, često ostavlja zapitane jesmo li uopće usklađeni s onim što Bog čini u nama i po nama.
No, što je Ivan duže sjedio u tamnici i nitko mu nije poslao kolač punjen turpijama i dinamitom, u njegovim se mislima počela nastanjivati sumnja.
Ivan to još nije znao, no umjesto dramatičnog bijega, njegovo vrijeme u tom zatvoru završilo je odrubljivanjem njegove glave i serviranjem iste na pladnju za zabavljanje hrpe pijanih gostiju.
Kada je Ivan počeo naslućivati da stvari ne idu baš na dobro, mislim da je u to vrijeme uputio Isusu poruku:“Hej, pomalo se brinem. Objašnjenje, molim te?“
Isus Ivanu daje pomalo tajanstven odgovor: Da, ja sam taj čovjek. I ne, ovo se neće odigrati na način na koji si očekivao. (Mt 11, 4-6).
Uvjeren sam da je čak i Ivan, koji je dobio izravniji odgovor na pitanje o svrsi nego itko drugi, sumnjao.
Toma, učenik koji je doslovno gledao kako Isus čini čuda, nije vjerovao u uskrsnuće sve dok se nije uvjerio svojim vlastitim očima.
Ilija, jedan od najmoćnijih proroka Starog Zavjeta, shvatio je da je sve što je učinio bilo uzaludno.
Bog je svakoga od nas stvorio za određenu svrhu, i ipak nas istinska priroda Božje povezanosti sa ovim svijetom, kroz tajanstvenu i zbunjujuću upotrebu svoje moći, često ostavlja zapitane jesmo li uopće usklađeni s onim što Bog čini u nama i po nama.
Ja obično kažem Bogu da kad bih samo znao za to što je On naumio, bio bih spreman ići za Njim. Ali ako mislim da sam bolji čovjek od Ivana ili hrabriji od Ilije, ja se samo zavaravam.
Pronalaženje svoje svrhe
Božje nepredvidivo korištenje moći mi nikada neće biti jasno. Preostaje mi prilično jednostavan izbor: Hoću li težiti ka tome da budem vjeran čak i onda kada ne razumijem? Hoću li vjerovati i bez izravnog, neupitnog dokaza da činim sve ispravno?
Pisma su prilično jasna oko toga da vrhunac kršćanstva nije sigurna stvar, već vjera usred konstantne zbunjenosti i odabir djelovanja u skladu s tom vjerom.
Thomac Merton jednom je napisao molitvu Bogu: „Vjerujem da sama želja da Ti udovoljim, Tebi zapravo udovoljava.“
Proveo sam prilično mnogo vremena nadajući se da ne „propuštam ono što me Bog traži“. Ali vjerujem da je moja zabrinutost pogrešna. Jedini način na koji mogu to propuštati je da Ga ne volim i ne tražim Duha Svetoga da mi promijeni život.
Bog je jednom čovjeka po imenu Savao srušio s njegovog magarca kako bi mu rekao da promijeni način života. Da je meni Bog želio poslati anđela kao što je poslao Ivanovoj majci ili Mariji, On bi to učinio. Bog se ne brine da ću ja ići pogrešnim putem i da od tamo neće biti povratka. Ovo je Bog otkupljenja, Bog koji može učiniti da najveće dobro proizađe iz najcrnjeg zla.
Ovakva vjera u Božju dobrotu i Božju sposobnost da nas vodi pomaže nam razumijeti zašto je Augustin napisao: „Ljubi Boga i čini što te volja.“
Naša jedina istina, svrha biti je da budemo u zajedništvu s Bogom. Sve drugo znači još bolja djela: ljubav prema drugim ljudima kroz služenje, žudnja za nečim višim od ovog svijeta, udovoljavanje onima koji žaluju, stvaranje kreativnih i predivnih stvari – sve se to može iskazati u bilo kojem poslu kojeg obavljate. (Autor knjige Marsovac napisao je istu u svom kabinetu za vrijeme pauza za ručak).
Znam da je ovo sve lakše reći nego učiniti, i dobro to razumijem. Ne dopustiti da moje trenutno stanje zaposlenosti utječe na mišljenje o vlastitoj vrijednosti je borba kroz koju prolazim i u najboljim vremenima.
Ono što vjerujem da svi možemo naučiti iz ovog razmatranja o Ivanu Krstitelju jest: Svi sumnjamo.
Ako je naš cilj da živimo slobodni od sumnje, onda smo osuđeni na propast. Naš cilj mora biti vjernost gdje kod bili i s čim god nas je Bog obdario.
Sljedeći puta kada se budete hrvali sa svrhom svoga života, potičem vas da učinite sljedeća tri koraka:
Pitajte Boga za vodstvo.
Vjerujte da vas Bog vodi.
Gradite zajedništvo gdje god bili.
Vi niste Božji zaposlenik, vi ste dio Božje obitelji i Bog nema sinove i kćeri uzaludnog života. Kao i u svakoj obitelji, ne morate zaslužiti svoje mjesto. Ono je vama dano. Budite bez brige znajući da ste voljeni, željeni i dobro došli od Boga koji odabire djelovati tajanstveno, ali zna da nam je ponekad teško – i voli nas i usred toga.
Autor: Thomas Christianson; Prijevod: Suzana Z.; Izvor: Relevant Magazine
