Bog ne prestaje biti dobar. To je ono što sam naučila. Ako je Bog bio dobar prema meni dok sam lutala pustinjom – tada će biti dobar prema meni i u blagoslovljenom vremenu.
Možete li zamisliti o čemu je Jošua razmišljao kada je konačno doveo Izraelce u Obećanju zemlju? Proveli su 40 godina lutajući pustinjom, očekujući konačno oslobođenje – ne toliko od Egipćana koliko oslobođenje od nedostatka vlastite vjere.
Kroz pustinju ih je vodila čista Božja providnost – stup od dima danju i stup od ognja noću. Hranili su se manom i mesom koje su bili prisiljeni svakodnevno iznova skupljati: „Neki nakupe više, neki manje. Kada su izmjerili na gomer pokaza se da nije ništa preteklo onome koji bijaše nakupio mnogo, a niti je nedostajalo onome koji bijaše nakupio manje: svatko je nakupio koliko mu je trebalo za jelo“ (Izlazak 16,17-18).
I ja sam kroz dugi niz godina promatrala svoj hod s Gospodinom na ovaj način. Uvijek je bio dobar prema meni, konstantno iskazujući svoju providnost. Uvijek je ispred mene bio stup koji sam mogla slijediti – bilo da se radilo o božanskom nadahnuću ili mudrim riječima mentora. I mana se pojavljivala svako jutro pružajući mi sve što sam trebala taj dan – nikada mi nije preteklo, imala sam uvijek točno onoliko koliko mi treba.
Kretala sam se kroz život u kojem mi je On davao a ja sam skupljala, no unatoč tome u sebi sam osjećala zamor i težinu. Život je prečesto bio iscrpljujuć.
Nostalgija za divljinom
No ponekad te Bog iznenadi, jerihonski zidovi padnu, pojavi se stup koji te dovede do Obećane zemlje i… što onda? Kako se prilagoditi na zemlju u kojoj teče med i mlijeko kada si se navikao na prepelice i manu?
Kroz posljednjih godinu dana sama sam sebi postavljala ta pitanja dok su se prilike i blagoslovi slijevali u moj život. Moji odnosi s ljudima su bili bogati i duboki. Moj me posao zadovoljavao. Moje su potrebe i težnje bile u izobilju zadovoljene. Bila sam blagoslovljena knjigama za čitanje (i pisanje), djecom u naručju i novim vidicima.
Umjesto da upijam i prihvaćam sve što mi je Gospodin učinio, osjećam kako postajem sve više skeptična. Med se previše lijepi za moja usta i mlijeko mi postaje pregusto za progutati. Što će se dogoditi kad ovaj blagoslov izobilja prestane? Što ako sam lutala pustinjom 40 godina samo kako bih nakratko prošla kroz Obećanu zemlju? Što ako je boravak u Obećanoj zemlji samo odmor (a ne konačno odrediše) prije povratka u pustinju?
Bog ne prestaje biti dobar. To je ono što sam naučila. Ako je Bog bio dobar prema meni dok sam lutala pustinjom – tada će biti dobar prema meni u blagoslovljenom vremenu. Ako je Bog dobar kada daje blagoslove – tada je dobar i onda kada ih oduzima.
„Go izađoh iz krila majčina, go ću se onamo i vratiti. Jahve dao, Jahve oduzeo! Blagoslovljeno ime Jahvino!“ (Job 1,21)
Sve je u Njegovim rukama
Svaki novčić, svaka poslovna prilika, svaki gram ljubavi i sva ambicija koju nosimo u svom srcu – sve je u Njegovim rukama. Važno se prisjetiti da mi sami nismo zaslužni za dolazak u Obećanu zemlju ili boravak u njoj. Naša je dužnost iskoristiti one talente (mana i mlijeko) koji su nam darovani kako bismo ušli u Obećanu zemlju.
Počesto se znamo osjećati kao sluge koji su dobile samo jedan talent (Mt 25). Može se dogoditi da taj jedini talent zakopamo na nekoliko godina strahujući da ćemo ga izgubiti. Ponekad ga zamijenimo za novi par cipela umjesto da se potrudimo umnožiti ga. Ali sada, kada je došlo vrijeme blagoslova i naše ruke su ispunjene talentima, možda još i više strahujemo nego onda kada smo imali samo jedan talenat – jer „kome je mnogo dano, više će se od njega i tražiti“ (Luka 12,48).
Ovo je ona „opasna strana“ blagoslova. Kada imamo mnogo od nas se očekuje više: davati više, ljubiti više, služiti više… Sakriti ili potratiti talente ne dolazi više u obzir. Sada ispred sebe imamo zadatak koji nam je povjeren od samog početka: služiti Bogu sa svime što imamo – bilo da imamo malo ili mnogo. Kada se naši brojni talenti smanje ili kada se naši mali talenti umnože – sjetite se da od samog početka oni ne pripadaju nama, već da su oni Božji dar.
Bilo da lutamo pustinjom ili paradiramo po ulicama Obećane zemlje, neka nas Gospodin podsjeti na svoju providnost u svim našim životnim situacijama: u dobrim danima, u lošim danima i u svojoj slavi koja nema kraja.
Autorica: Joy Beth Smith; Prijevod: Nenad Palac; Izvor: todayschristianwoman.com
