Ako Boga primarno doživljavate kao Oca ili ako Ga obično nazivate Ocem dok molite, na tome možete zahvaliti Kristu.
Jer prije Sina, nitko niti u jednoj religiji, niti u judaizmu, nitko nije o Bogu govorio kao o Ocu, pogotovo ne na osoban način kako je to činio Krist.
Istina je da su starozavjetni vjernici povremeno Boga nazivali ocem Izraela (Ponovljeni zakon 32, 6; Psalam 103, 13), no još su Ga rjeđe nazivali svojim Ocem za vrijeme molitve. (Izaija 63, 16) Činjenica koja pokazuje da su Boga rijetko nazivali Ocem ukazuje na to da Bog nije bio primarno njihov Otac; zasigurno ne na način kao što je bio Kristu. Isto tako su učili svoje sljedbenike.
”Abba, Oče”
U sva četiri evanđelja, kada Krist govori o Bogu, obično o Njemu govori kao o svome Ocu. Kada čitamo o Kristovoj molitvi, vidimo da Krist govori o Bogu kao o Ocu. To nije bila samo Kristova umiljata metafora. Bog kao Otac bio je temelja odnosna stvarnost Kristu. Ovo je jasno kada Ga vidimo kako se moli u Getsemanskom vrtu, kada vapi: ”Abba, Oče”. (Marko 14, 36) Abba je bio najuobičajeniji izraz, kojeg su aramejski govornici koristili kada bi govorili o svojim zemaljskim očevima; Krist i Njegova polubraća koristili bi taj izraz kada bi se obraćali Josipu.
Ovakav način obraćanja prema Bogu razbjesnio je židovske vođe i za njih je to značilo skandal. Oni su shvaćali Boga kao svoga Oca onako kako lončara može zvati ”oče” posuda koju je napravio od gline. (Izaija 64, 8) No Krist je Boga doživljavao svojim Ocem na način kao što dijete doživljava svog biološkog oca. Za židovske vođe, ovo je značilo bogohuljenje koje je zaslužilo smrtnu kaznu, zbog sljedećeg: „Zbog toga su Židovi još više gledali da ga ubiju jer je ne samo kršio subotu nego i Boga nazivao Ocem svojim izjednačujući sebe s Bogom.“ (Ivan 5, 18) Zaista, Krist je bio Božji Sin, što je bila stvarnost koju Židovi na tragičan način nisu uspjeli vidjeti.
Zapanjujuće, Krist, ”jedinorođeni Božji Sin”, (Ivan 1, 14) želio je da se svi Njegovi učenici, koji nisu bili Božji sinovi na način kao što je On, odnose prema Bogu sa ”Abba, Oče”. Kada je Krist prikazivao model ili obrazac kako moliti, za ono što kršćani stoljećima nazivaju Gospodnja molitva, prva stvar koju nas je ondje naučio jest da se prema Bogu obraćamo kao ”Oče naš koji jesi na nebesima”. (Matej 6, 9)
”Oče naš koji jesi na nebesima”
Citirajući Krista ovdje, Matej je na fantastičan način upotrijebio grčku riječ ”pater”, što je ekvivalent aramejskoj riječi ”Abba”, koja je bila uobičajena riječ koja se svakodnevno koristila za riječ ”otac”. Zastanimo i razmislimo o tome koliko nevjerojatno izraz ”Oče naš koji jesi na nebesima” zvuči, s obzirom na stvarnost koju ona predstavlja: Boga kao našeg nebeskog ”patera, Abbu”, Oca.
Osim ako ste odgojeni u drugačijim religijskim tradicijama, obraćanje Bogu kao ”našem Ocu” vjerojatno vam neće zvučati uvredljivo ili arogantno. Vjerojatno će vam zvučati normalno, nešto što uzimamo zdravo za gotovo, kao kada naše zemaljske očeve nazivamo očevima. Ako smo izgubili značaj, koji se krije iza nazivanja Boga Ocem, vrijeme je da ga vratimo.
VIDI OVO: Želi li Bog biti moj Otac?
”Sveti Otac”
Imajte na umu da su pažljivi Židovi uvijek smatrali zavjetno ime za Boga, Jahve, svetim (Izlazak 3, 14) i nisu se usudili izgovarati ga naglas. Kada su ga zapisivali, zapisali su ga kao ”JHVH”, kako ne bi hulili na Božje sveto ime kroz nesvete ljudske usne ili ruke. Čak i danas u nekim jezicima. neki narodi neće pisati Jahve. Neki smatraju da ispisivati i izgovarati sveto ime Božje znači veliki grijeh.
Zaista, Onaj koga nazivamo Ocem jest Onaj ispred koga četiri stvorenja nikada ne prestaju uzvikivati: ”Svet, svet, svet je Gospodar Bog Svemoćni, koji živi u vijeke”. (Otkrivenje 4, 8) On je blagoslovljen i jedini suveren, Kralj kraljeva i Gospodar gospodara, Besmrtni, Onaj koji boravi u nedostižnom svjetlu, Ona koga nitko nije vidio niti Ga može vidjeti. (1. Timoteju 6, 15-16) Niti jedan čovjek ne može vidjeti Boga i živjeti. (Izlazak 33, 20)
Biblija sljedeće kaže o Bogu i Sinu: „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.“ (Ivan 1, 1) „On je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja.“ (Kološanima 1, 15) „Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom.“ (Kološanima 2, 9) „Zato će se i Sveto, što će se roditi od tebe, zvati Sin Božji.“ (Luka 1, 35) „Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi. Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi.“ (Ivan 17, 11)
Što daje nama, koji imamo nečiste usne, koji boravimo među narodima s nečistim ustima, da našeg Svemoćnog Boga nazivamo Ocem? (Izaija 6, 5) Naš Sveti Otac sam i Njegov sveti Sin, naš Spasitelj, daju nam ovu nepojmljivu privilegiju.
Vidite kakva je to ljubav
Dobro je za naše duše da zastanemo i razmislimo o tome kako je zapanjujući očinski odnos Boga prema nama, pogotovo ako nam je ova stvarnost postala vrlo poznata, možemo dobro vidjeti očevo srce, koje Bog ima za nas. To je ono što Duh Sveti, kroz apostola Ivana, želi za nas:
„Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo. A svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega.“ (1. Ivanova 3, 1)
Kakvu vrstu ljubavi nam je Bog namijenio?
„U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu. U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše.“ (1. Ivanova 4, 9-10)
Otac nas je toliko volio da je za nas dao svoga voljenog Sina, kako bismo mogli, kroz vjeru u Njega imati vječni život. (Ivan 3, 16) Sin je toliko volio nas da je za nas dragovoljno položio svoj život, kako bi svojom smrću platio za naše grijehe. (Ivan 15, 13)
„A onima koji ga primiše dade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževljeve, nego – od Boga.“ (Ivan 1, 12-13)
Velika je stvar što imamo pravo Svetog Boga Izraela nazivati našim Ocem i što se imamo pravo nazivati Njegovom djecom. To pravo plaćeno je za veliku cijenu:
„Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinjenje, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu Slave svoje milosti. Njome nas položi u milost u Ljubljenome.“ (Efežanima 1, 3-6)
Bog nas voli prekrasnom ljubavlju, koju nam je pokazao kroz svog svetog Sina. Zbog te ljubavi možemo postati Božja djeca.
”Molite ovako”
Ovaj ocean milosrđem ispunjene ljubavi, ovo ogromno čudo pomirbene žrtve, ovaj misteriozni dar, zbog kojeg smo nanovo rođeni i posvojeni u Božju obitelj, razlog jest zašto je Krist rekao svojim učenicima da ovako trebaju moliti:
„Vi, dakle, ovako molite: `Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje!“ (Matej 6, 9)
Bog ne želi da se prema Njemu odnosimo onako kako se podanici odnose prema kralju ili kako se ovce odnose prema pastiru. U osnovi, Bog želi da se prema Njemu odnosimo onako kako se djeca odnose prema ocu koji ih voli i koji im daje dobre darove, kada ga za to zamole. (Matej 7, 7-11)
Ako primarno o Bogu razmišljate kao o svome Ocu, ako Boga tijekom molitve oslovljavate s Oče, na tome možete biti zahvalni Kristu; ne samo zato što vas je tako naučio, nego zato što su nam Krist i Otac dali pravo na to. Otac i Sin dali su nam Duha Svetoga: „Jer ne primiste duha ropstva, opet da se bojite, nego primiste Duha posinjenja, u kojem vapimo: “Aba, Oče”!“ (Rimljanima 8, 15) Naučimo kako što bolje upotrijebiti ovo milosrđe, jer naš Otac, koji je na nebesima, raduje se u svojoj djeci.
Izvor: DesiringGod.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
