“Psalam 88 nije poput drugih”, nedavno je jedan prijatelj primijetio. “Većina psalama završavaju sa visokom dozom nade, ali ne i Psalam 88.”
To je istina. Ovaj psalam je drugačiji. Zaključne riječi nisu ono što smo očekivali. One nisu ono na što smo navikli. Zasigurno, psalmi su puni jadikovanja, često puni rana i intenzivni, ali barem završavaju u nadi. Međutim, Psalam 88 započinje u boli: “danju vapijem i noću pred tobom” (stih 1), a onda i završava u boli: “samo je mrak drug moj” (stih 18).
Zašto ste ovdje?
“…samo je mrak drug moj” – ili kako verzija King Jamesa kaže: “Moja poznanstva stavio je u mrak.” Drugim riječima, nema više njegovih prijatelja. Napustili su ga. Jedino društvo koje sada ima je tama. Ništavilo je personificirano. Praznina. Odsustvo. Makar, to je ono kako se osjeća – i to je kako psalam završava.
Zatim, tu je mučna tišina. Postoji onaj trenutak između, kad završimo s čitanjem i počinjemo davati smisao pročitanom. Razvijamo pitanje, ono koje odgurava bolnu prazninu koju smo počeli osjećati – bilo zato što suosjećamo sa psalmistom ili zato što je upravo opisao našu vlastitu bol… Zašto je onda ovaj psalam ovdje? Kako je dospio u Bibliju?
Trebamo se to zapitati. Između ostalog, psalmi su potrebni kako bi vodili crkvu u slavljenju. Kao što Bonhoeffer kaže, oni sastavljaju biblijski “molitvenik”. Oni nam – poput drevne poezije bezvremenskog srca – prikazuju kako Božji ljudi dolaze k Bogu. Pa zašto bi onda uključili ovakav očajnički psalam?
Iz, U i Kroz
Ponekad je težina naših kušnji toliko snažna da se osjećamo kao ne možemo držati glavu iznad vode. Bol je toliko opaka, tjelesna nelagoda toliko duboka, da ne možemo zamisliti da će se naša situacija ikada promijeniti. Ne možemo vidjeti iscjeljenje. Ne možemo izraziti nadu. A kada pokušamo, samo boli još više. Najradije ne bismo molili. Najradije ne bismo otvorili oči našeg uma – ne dok traje sva ta propast, ne dok je tako mračno.
No, Psalam 88 nam pokazuje kako.
U mraku, kao što se čini ovaj psalam, ne bismo trebali propustiti najočitiju stvar. Da, psalmist kaže da je njegova duša puna jada, da je njegov život blizu grobu, da se osjeća poput mrtvaca, da je zaboravljen, kao da ga je Bog izolirao u jamu duboku, u tmine, u bezdan, da se utapa, da ne može pobjeći, da je njegov život strahota, da je odbačen, da ga se ne čuje, da je pritisnut, udaljen – ali, sve ovo on govori Bogu.
Ipak, i dalje govori – iz boli, u boli, kroz bol. Čak i najtišim šaputanjem, čak i nerazgovjetnim jecajima uznemirene duše, gleda u nebo i kaže: Ovo je mjesto gdje sam, Bože. Ovako mračno se osjećam.
Nikad niste sami
Možemo ovakvi doći k Bogu. Ranjeni i slomljeni, bez obzira na sve, ipak mu možemo doći. Možemo mu doći – i moramo se toga sjetiti – jer Bog se ne boji tame.
Znate, Isus je bio na tom mjestu. U najmračnijim danima, od brda zvanog Lubanja, nakon što je napušten plakao, nakon što je rekao da je dovršeno, nakon što su zapečatili kamen najmračnijeg groba ikada, Isus je otišao tamo. I otišao je tamo radi vas.
Prošao je stvarnu tamu, kako svojim ljudima koji bi se mogli osjećati napušteno, kako onima kojima se čini da im se svijet srušio, nikada ne bi dopustio da tamo idu sami. On hoda tim putem s vama. On moli te molitve s vama. On nas ispunjava Duhom, i podiže naše opterećene duše svojom milošću. Zbog Njegovog križa i pobjede, zbog toga što je On očima gledao smrt i vratio se u život tri dana kasnije, Isus nas drži onda kada boli. On nas vodi da slavimo u mraku.
Autor: Jonathan Parnell; Prijevod: Vesna L.
