Bog ni vas sigurno nije iznevjerio! Koje lekcije možemo naučiti iz dugih razdoblja patnje kroz koju često prolazimo?
Alzheimerova. Ako poznajete nekoga kome je dijagnosticirana, razumijete koliko to putovanje može biti grozno. Majka moje prijateljice godinama se bori s Alzheimerovom bolešću i više ne prepoznaje svog supruga, često strahujući da je pljačkaš. Kad se to dogodi, suprug joj se obraća nježno. Zatim je drži i pleše s njom, vrteći je oko sebe kao nekada, cijelo vrijeme šapćući: sjeti se.
Dok on ponavlja svoju ljubav prema njoj, ona se smiruje. Podsjeća je na njihov zajednički život. Podsjeća je na njihova sretna sjećanja. Podsjeća je na davno zaboravljene stvari. A onda, iznutra, prepoznaje da se ne treba bojati. Zna da je na sigurnom. Njihov ples oživljava stvarnost koju svi doživljavamo s Bogom u krizi.
Čak i kad vjerujemo da je Bog vjeran, sve što možemo vidjeti jest nepoznata tama, koja je ispred nas. Znam jer, iako me Gospodin na zapanjujuće načine susretao nakon što mi je sin umro i nakon razvoda, još uvijek paničarim kad dođu nova iskušenja. Zavapim Bogu s pitanjima poput: „Zašto ovo ne popraviš? Hoćeš li se pobrinuti za mene? Zašto djeluješ kao da si tako daleko?“ Voljela bih da sam dosljednije bila ispunjena vjerom, bez straha i s mirnim povjerenjem u svakoj krizi.
Kako pronaći nadu usred naših priča? Kako da nastavimo dalje kada život djeluje neumoljivo teško? Ponovno čujemo Boga kako šapuće kroz Njegovu Riječ: sjeti se. Obraćamo se Bogu kad smo na nepoznatom teritoriju, u strahu od budućnosti i molimo Ga da nam pomogne da se sjetimo. Da nas drži i podsjeti na to da je vjerno prošao kroz naš život s nama.
Je li Gospodin zaboravio?
Tješim se kad vidim da psalmisti, koji su također vidjeli Božju vjernost, često započinju svoje razgovore s Bogom sa sličnim strahovima i pitanjima. Postavljali su pitanja:
„Je li zaboravio biti milosrdan?“ (Psalam 77, 9)
„Kada će me utješiti?“ (Psalam 119, 82)
„Koliko dugo mora tvoj sluga trpjeti?“ (Psalam 119, 84)
Znali su tko je Bog i što je obećao da će biti za njih. Pa ipak, kad je došla nevolja, zavapili su Mu s pitanjima. Pitali su se zašto ih nije izbavio. Osjećali su se udaljeno od Njega, pitajući se zašto im se nije približio ili im pružio utješna uvjeravanja. Pitali su se hoće li im ikada pomoći. Nakon što zavapimo Bogu, vidimo kako se psalmisti preusmjeravaju s ispitivanja Boga na povjerenje u Njega. Što je uzrokovalo taj pomak? Kako su preplašeni postali sigurni? Vidimo da su se obratili Bogu, tražeći od Njega smjernice, uvjereni da će ih poslušati i odgovoriti im. Što je potaknulo to preobražavajuće povjerenje? Sjećanje.
Sjećanje ih je zadržalo i ojačalo kroz kušnje. Prisjećanje je održavalo i mene i pomagalo mi da nastavim. Sjećanje na Božja obećanja i postojanu ljubav. Prisjećanje na Njegovu vjernost kroz Bibliju. Prisjećanje na Njegovu vjernost meni.
Što je Bog obećao vama?
Božja obećanja su sigurna. Svako od obećanja koje je obećao, uspjelo se ostvariti. (Jošua 21, 45; 23, 14)
Čak i kad je sve oko nas mračno, prisjećanje nam pomaže kako bismo mogli vjerovati da će doći svjetlost. U Tužaljkama 3 Jeremija se osjećao krajnje napušteno i beznadno. Ipak, tada je izjavio: „To nosim u srcu i gojim nadu u sebi. Dobrota Jahvina nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo. Oni se obnavljaju svako jutro: tvoja je vjernost velika!“ (Tužaljke 3, 21–23) Cijeli se Jeremijin pogled promijenio nakon što se sjetio. Sjetio se Božje vjernosti. Sjećao se Božje savezničke ljubavi. Sjećao se da je Božja milost nova svakog jutra. Prisjećanje na obećanja iz Svetog pisma može biti spas za patnike. Poput zvjezdanog neba, Božja obećanja sjaju sve jače kako nebo postaje mračnije. Pamćenje redaka Svetog pisama, koji vas ohrabruju, može biti ogroman izvor utjehe i snage. Nekoliko mojih omiljenih su Ivan 14, 27; Psalam 46, 1–2, Izaija 41, 10; Psalam 23, 4 i Rimljanima 8, 31–32.
Što je Bog učinio za druge?
Izraelska su djeca redovito recitirala Gospodnja djela i razmišljala o Njegovim prošlim djelima. (Psalam 77, 11–12) Psalam 78 podsjeća nas kako je Bog izveo Izraelce iz Egipta, razdvojio Crveno more, dao im vodu iz stijene i kruh s neba, osiguravajući time sve njihove potrebe. Čak i kad su se pobunili protiv Njega, Bog ih je izbavio i zaštitio.
Sjećanje je ono što je održalo mnoge vjernike Židove u četiristo-godišnjoj tišini, kada nije bilo riječi od Gospodina, niti je bilo Njegovih novih otkrivenja. Kroz Ponovljeni zakon bili su upućeni da svojoj djeci govore i prepričavaju Božju vjernost, kako ne bi zaboravili sve što je Gospodin učinio. (Ponovljeni zakon 4, 9)
Dok se sjećam Božje vjernosti u cijelom Pismu, često sebe stavljam u jedan od biblijskih izvještaja. Razmišljam o tome kako bi se Noemi mogla osjećati dok je živjela u Moabu, udovici čiji su sinovi umrli. Bila je siromašna. Strankinja. U strahu. Pitala se je li je Gospodin zaboravio ili je možda čak bio protiv nje. Zamišljam kako se osjećala na povratku u Betlehem, posramljena onim što je postao njezin život. Osjećala se gorko i beznadno, kao što se često i sami osjećamo, ne znajući da je Bog već sijao sjeme njezina otkupljenja. Iako to nije mogla vidjeti, njezino izbavljenje bilo je pred vratima. Dok čitamo Stari zavjet, vidimo očaj Jeremije, Noemi, Davida, Joba i mnogih drugih. Također vidimo kako im je Bog odgovorio. Dokaze o Božjoj vjernosti možemo vidjeti kroz vlastita ispitivanja, čak i kad ne možemo vidjeti što On čini.
Što je Bog učinio za vas?
Čak i kada su se moje noćne more ostvarile, Bog je bio vjeran. Izraelska su djeca imala Ebenezere (1. Samuelova 7, 12), spomen-obilježja sjećanja, za koje im je Gospodin rekao da tijekom naraštaja izgrađuju kao podsjetnike na ono što je učinio (Jošua 4, 6-7). Posjedujem ploču Ebenezer u koju sam ugradila školjke koje me podsjećaju na Božju postojanost. Svaka ljuska predstavlja spektakularni odgovor na molitvu ili vrijeme izvanredne Božje blizine. Nakon što sam načinila ploču i prisjetila se događaja koji su okruživali svaku duhovnu pobjedu, shvatila sam da su gotovo sve pobjede došle nakon razdoblja očaja i tame.
Moji duhovni usponi često su dolazili nakon mojih emocionalnih i tjelesnih padova. Iznenadila sam se kad sam prvi put vidjela da su moje najdublje borbe postale odskočna daska za moja najveća otkrivenja o Bogu. Kako sam više razmišljala, počela sam uviđati da je ista tema protkana kroz Pismo. Pavao nam kaže da nas naša „lagana trenutna nevolja priprema za vječnu težinu slave, koja je izvan svake usporedbe.“ (2. Korinćanima 4, 17) Drugim riječima, naše su patnje odskočne daske prema sve većim otkrivenjima i iskustvima s Bogom. Također tvrdi da naše sadašnje patnje „ne vrijedi uspoređivati sa slavom koja će nam se otkriti.“ (Rimljanima 8, 18) Budući da sam bila zapanjena onim što mi je Gospodin objavio na zemlji kroz moju patnju, ne mogu zamisliti koliko će biti slavna nebeska otkrivenja.
Za sredinu vaše priče
Ako se danas usred vaše priče borite, ako ste na još jednom bolnom raskrižju patnje ili gubitka i pitate se kako pronaći nadu u Kristu, potičem vas da se prisjetite. Kao što Rimljanima 15, 4 uči: „Sve što je bilo napisano u prijašnje vrijeme, napisano je za našu poduku, kako bismo kroz ustrajnost i poticanje Svetoga pisma mogli imati nadu.“ Gospodin nam daje nadu kroz Sveto pismo. Pročitajte Psalam 105 i „sjetite se čudesnih djela koja je učinio.“ (Psalam 105, 5) Zaronite u pripovijesti o svecima u Bibliji koji su se i sami borili i primijetite kako im je Bog pomogao. Zatim razmislite o vlastitom životu. Sjetite se kada ste se osjećali očajno u prošlosti i kako se Gospodin pobrinu za vas. Zapišite načine na koje vas je Bog susreo u prošlosti. Sjetite se vremena kad ste tražili mudrost, hrabrost ili pomoć i kako je On pružao ono što ste trebali.
Bog vas neće ostaviti. On je u ovoj kušnji s vama. Nije vas zaboravio. Ako Mu vjerujete, ova će priča završiti slavno.
Autorica: Vaneetha Rendall Risner; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Desiringgod.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi samo za Novizivot.net.
