„Nema sumnje u vezi dijagnoze“, rekao je liječnik. Neizlječiv rak. Smrtonosna bolest. Supruga i ja smo u to vrijeme proslavili desetu godišnjicu braka i bavili se podizanjem naše dvoje djece od 1 i 3 godine.
Sljedeći tjedan, dok sam se pripremio za kemoterapiju, moja supruga se nasmiješila i pružila mi šarenu cedulju koju je napravila petnaestogodišnja djevojka iz naše crkve koja pati od Downovog sindroma. Suze su mi potekle kada sam pročitao što je pisalo na početku:
„Ozdravi brzo! Isus te voli! Bog je veći od raka!“
Moje suze su bile mješavina tuge i radosti. Da, Bog je veći od raka i veći od mog raka! Djevojka u mojoj crkvi nije negirala da je izgledalo kao da se put moje budućnosti sužavao, nestajući ispod magle dijagnoze. No, ona je posvjedočila da je Bog veći: Bog koji nam se obznanio u Isusu Kristu pokazuje nam da „svjetlo svijetli u tami, i tama ga ne obuze“ (Ivan 1,5).
Dok sam plakao, uživao sam u činjenici da istine tijela Kristovog nisu roba kojom trguju ili koju kontroliraju profesori teologije poput mene. Bog je veći od raka i točka.
Je li mi Bog dužan dati 80 godina?
Što sam više detalja naučio o svojoj dijagnozi, shvatio sam da se moj očekivani životni vijek preko noći skratio za nekoliko desetljeća. Ova vijest je ojačala moju zahvalnost za svaki dah i za dar svakog trenutka – priliku da zagrlim svoju djecu, da volim svoju ženu, da radim ono što me je Bog pozvao njemu na slavu.
Rak mijenja način na koji gledamo život. Svaki dan nam dolazi kao milostivi dar Božje ruke, bilo da je u pitanju zadnji dan kratkog života ili prvi dan dugog i zdravog života. No, živjeti stvarnost da je svaki dan dar također podrazumijeva prepoznavanje čiste, biblijske istine koja se duboko protivi onome što nas uči naša kultura: Bog nije naš dužnik.
Bog svakako nije hirovit ili nepouzdan. Bog se otkrio kao milostiv kroz svoje ophođenje prema onome što je stvorio, prema Izraelu, a najpotpunije u Isusu Kristu. Sam trojedini Bog putem saveza dao je obećanja koja nas uključuju, obavijaju i drže u zajedništvu koje grijeh i smrt ne mogu slomiti. Bog je vjeran tim obećanjima, koja su ispunjena u Isusu Kristu.
No, to ne znači da je život „fer“ ili da smo zaštićeni od svih trenutnih posljedica grijeha i smrti. Bog nije naš dužnik. On nam ne „duguje“ određeni broj nužnih godina života.
Krist je obećao da nas nikada neće ostaviti kao siročad (Ivan 14,18) – ali Krist nam nije obećao američki san, udobno umirovljenje ili da ćemo primiti obilje svih očekivanih blagoslova onog što smatramo „normalnim“ životom. Svaki dan je dar. Svaka godina je dar. Svako desetljeće, za svakog od nas, dar je koji nezasluženo dolazi iz Božje ruke, i ne proizlazi iz našeg prava da živimo „normalan“ život ili životni vijek. „Život u izobilju“ koji Krist nudi ne mjeri se duljinom ovog života (Ivan 10,10).
Zapomaganje pred Gospodinom
Ipak, iako mi Bog ne „duguje“ određeni životni vijek, teška pitanja su neizbježna: Zašto bi Bog oduzeo oca mojoj djeci usred njihovog djetinjstva?
Gledao sam druge kako umiru. Znao sam osobu oboljelu od raka čija je obitelj molila i molila za ozdravljenje. No, iscjeljenja nije bilo i smrt je došla prije nego što je to bilo tko očekivao. Njihov put stradanja činio se besmislenim. Je li takav put i meni bio suđen?
Osim toga, godinama smo se moja supruga i ja molili za djecu. I naše molitve su bile uslišane. No, s kojom svrhom? Je li se Bog poigravao s nama? Pridružujem se psalmistu u žaljenju: „Istrošio je putem snagu moju, skratio mi dane. Rekoh: Bože moj, ne uzmi me usred dana mojih! Od koljena do koljena godine su tvoje“ (Psalam 102,23-24).
Kroz Psalme, Bog mi je dao sredstvo kojim svoj bijes i zbunjenost mogu donijeti u njegovu nazočnost. Uvijek iznova, u zajedničkim i osobnim molitvama, počeo sam uviđati kako je moja patnja dio mnogo veće drame – jer je Bog veći od raka.
Vapaj dolazi iz nade
Nisam dobio čaroban odgovor zašto je Bog dopustio da obolim od raka. Još uvijek ne znam što budućnost donosi. No, psalmi su mi otvorili put da nađem odmor urukama Svemogućeg, da uživam u njegovom djelu, čak i kada mi je na putu patnje to djelo neobično i teško.
U trenucima najmračnije boli, psalmist nam pokazuje da Bog prihvaća naše najobičnije naricanje: „A ja sam crv, a ne čovjek, ruglo ljudi i prezir puka.“ Osjećamo li se otuđeno, ljuto i zbunjeno? I psalmist se tako osjećao. A dubina naše boli postala je iscrpljujuća u patnji, smrti i uskrsnuću Isusa Krista, koji se pridružio psalmistu unaricanju: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“
No čak i u mraku psalmi su prožeti nadom, jer su obećanja Božjeg saveza uvijek u središtu. Dok su neki psalmi bogati slavljeničkim pjesmama, ispunjeni ogromnom radošću da je Bog uistinu onaj koji ispunjava svoja obećanja, mnogi drugi psalmi, poput onog kojeg Isus moli na križu, psalmi su naricanja.
Ipak, čak i tama ovog bolnog vapaja ukazuje na Božje obećanje: „Bože moj, Bože moj“. Čak i kada se osjeća napušten, psalmist donosi svoj teret pred Svevišnjeg. „Zašto si me ostavio?“ Samo oni koji znaju da pripadaju Bogu mogu postaviti ovo pitanje. Bog obećava da neće napustiti ili ostaviti svoj narod (Psalam 94,14). Stoga, vapaj je čin povjerenja i nade – čin podsjećanja Boga na ovo obećanje kada sve izgleda neutješno, kada Božje obećanje izgleda neostvarivo.
Na ovaj način, naricanje nije samo „ispušni ventil“ prema Bogu, svaljivanje naših emocija na njega. To je dovođenje naše zbunjenosti, ljutnje, pa čak i protesta pred Svemogućeg, dopuštajući Duhu da preoblikuje naše živote i osjećaje u sliku Krista, a sve zato što smo sigurni u nadu koja je usmjerena na Boga.
Radost veća od raka
Središte Božje objave nije tajna koja otkriva kako živjeti poduži, samostalan i siguran život. S Kristom smo ujedinjeni po Duhu da slijedimo put raspetog Gospodina. Na tom putu, ne tražimo patnju samu po sebi, ali očekujemo da Bog Isus Krist djeluje u najnevjerojatnijim područjima: na putu patnje, na putu koji je sakriven od svjetla svjetske slave. Mi smo oni koji uzimaju svoje križeve da bismo slijedili Krista.
A to nije put bez radosti.
Umjesto toga, kada sa psalmistom molimo, lijemo suze radosnice i slave, jednako kao i suze od naricanja. Naricanje i nada u Boga je praksa koja je u suprotnosti s našom potrošačkom kulturom. Umjesto samozadovoljstva ili samosažaljenja, u tim periodima tuge Bog preoblikuje naše osjećaje – raduje nas ono čemu se Bog raduje, žalosti nas ono što njega žalosti. To je radost koja je veća od raka.
To je ono u čemu mi psalmi pomažu, usmjeravaju moj pogled na Božja obećanja i Božja silna djela – kako u prošlosti, tako i u nevjerojatnim blagoslovima života i daha usvakom trenutku koji sada imam. Doista, iako tugujemo zajedno s Duhom zbog pada Božjeg stvorenja kroz tragedije poput raka, budući da je naš Gospodin koji je razapet i uskrsnuo slomio moć smrti, imamo nadu da može djelovati čak i usred nečega što izgleda besmislena patnja u našim životima.
Za sada su radost i naricanje isprepletene u našim životima. Dok vapimo Bogu „iz dubine“, također vjerujemo da je „u Gospoda milosrđe, i obilno je u njega otkupljenje“ (Psalam 130,1. 7).
I dok hodamo i nosimo križ Kristovim putem, nastavljamo jecati s Duhom dok se Krist ne vrati (Rimljanima 8,23). Jecamo, ali se zajedno sa psalmistom i radujemo Božjoj vjernoj ljubavi. Jer Bog je veći od raka.
Autor: J. Todd Billings; Prijevod: Aleksandar J.
