”… jer je zbačen tužitelj braće koji ih je optuživao dan i noć pred našim Bogom. Oni su ga pobijedili Janjetovom krvlju i riječima svoga svjedočanstva”. (Otk 12,11)
Dan 30.9.2003. godine trebao je biti kao i svaki drugi do tada. Ali nije! Točnije, počeo je uobičajeno, rutinski, sve dok nisam otišla na redovitu kontrolu kod reumatologa. Naime, osim jačih bolova u zglobovima, osjećala sam se sve slabijom pa sam pomislila kako bi bilo dobro provjeriti kakva je situacija s poliartritisom, koji me mučio već duže vrijeme …
Nakon što je pregledala nalaze, liječnica je postavila dijagnozu: ”Sistemski eritemski lupus … terapija kortikosteroida – medrol … Karmen, čuvajte se sunca…” Dalje više ništa nisam čula! Bila sam paralizirana strahom. Sotona me odmah podsjetio na retke koje sam nedavno pročitala u zdravstvenom biltenu, a koji govore o tome da je liječenje lupusa dovedeno ”do savršenstva” te da oboljele osobe prežive i do 10 godina (!?). Utješno… Sjetila sam se i svoje divne djece: Dominika (tada 9 godina) i Patrika Rubena (2 godine). I opet se đavao poigrao mojom maštom – već sam ih vidjela kako s leptir mašnicama stoje pokraj moga lijesa i zapomažu. A ja sam tada vapila: ”Zašto Gospode? Zašto? Ovo neću moći izdržati!”. Liječnica me poslala na hitan sistematski pregled – ”da se nešto nije negdje zavuklo”. Sve je bilo u redu, osim s ginekološke strane – maternica mi je bila u lošem stanju.
Počeli su dani borbe. Jedan dan bih stajala čvrsto u Gospodinu, primajući svaku riječ, dok bih već drugi neutješno plakala gledajući svoju dječicu. Nije mi bilo žao otići kod Gospodina, ali napustiti njih… Vapila sam Kristu: ”Ozdravi me, znam da Ti to možeš. Smiluj se!” Prva ”rhema”, riječ za mene došla je po mom suprugu Goranu koji mi je rekao da sigurno neću umrijeti. Na moj upit kako on to zna, rekao je da mu je Gospodin govorio po Izaiji 54,13: ”Svi će ti sinovi Jahvini biti učenici i velika će biti radost djece tvoje”. A kako bi bila velika radost djece naše ako rastu bez majke?
Utješena, tražila sam u Bibliji potvrdu te riječi od Gospodina, koju mi je On i dao 12.10.2003. kroz riječi iz Izaije 49,17: ”Obnovitelji tvoji hitaju, rušioci tvoji i pustošitelji odlaze od tebe…”. Tada sam znala da je Gospodin počeo obnavljati moje tijelo i tjerati pustošitelje, te da mi je zaista potrebna ustrajnost da vršenjem Božje volje postignem obećanje (Heb 10,36).
Željela sam još samo da me netko od starješina pomaže uljem i pomoli se za mene kako bi molitva učinjena s vjerom spasila bolesnika (Jak 5,15). Neka sve bude u skladu s riječju Njegovom! Kako sam čula da će se u Osijeku održati služba na kojoj će gošća biti sestra Kay Đuraković, koja je zaista ostavila velik dojam na mene kao Kristova službenica, odlučila sam pričekati njezin dolazak i moliti…
Došao je i taj dan. Draga sestra i brat, kod kojih je pastor Kay odsjela, velikodušno su me pozvali u svoj dom kako bi sestra u miru molila za mene. Nakon kraćeg razgovora, molitva je započela i ja sam nijemo i mirno stajala i čekala čudo. Sestra je dugo molila, izrekla je riječ kako me je Gospod svojim imenom zazvao, da se ne bojim, sa sam njegova (Iz 43), i u jednom trenutku izrekla nešto što je meni tada zvučalo prilično šokantno: ”Ne boj se, sestro, tvoja dječica koju imaš i koju ćeš još roditi bit će sretna… Ne pitaj me odakle mi ovo, ali jednostavno sam ti morala reći.”
Preplavile su me misli: ”Dakle… Očekivala sam struju, žmarce… Ali ovo nikad! Kakva djeca koju ću još roditi? Pa ja umirem… A ginekolog je rekao…”
Nisam bila razočarana, ali na putu kući Goran i ja smo više raspravljali o djeci koja se imaju roditi, nego o iscjeljenju. Ostala sam začuđena, a moj je Goran rekao kako je i njemu nedavno Gospodin govorio da ćemo imati još djece i da je sestra samo potvrdila. Na moj upit kako se to dogodilo, rekao je da je u retku koji je primio od Gospodina za moje ozdravljenje jasno pisalo ”SVI će ti sinovi biti…”, a ”svi” i ”dva” sina će ti biti… to baš i nije spojivo… Kada Gospod kaže SVI, onda i misli SVI.
Nakon pet mjeseci osjećala sam se bolje, ali nikako da dođem do potpunog mira. Redovite kontrole, nalazi doduše bolji, ali strah… U to vrijeme su počele nekakve mučnine i nisam se osjećala dobro. Pomislih, to je početak kraja! Kada sam liječnici izrekla svoje stanje, uspaničeno mi je rekla da uzmem test za trudnoću i provjerim nisam li trudna. Kako uopće tako što može i pomisliti, pa ginekolog mi je rekao… Nemoguće! No ipak, sumnja i panika! Sljedećega dana test je pokazao trudnoću. Toliko sam plakala u strahu od onoga što će se dogoditi – do sada sam imala problematične trudnoće, a tek sad, bolesna… A tek kortikosteroidi… Redovito ih pijem – na što će samo ličiti to dijete?!
Kada je trudnoća potvrđena na UZV-u, odmah su krenuli zdravstveno ”opravdani” savjeti o pobačaju – to će biti ”najbolje” i za moje stanje i za bebu. Svojoj liječnici sam otvoreno rekla da je to za mene ubojstvo, i ako Bog želi, neka sam ukloni ono što je stvorio, jer ja neću. Trudnoća je obilježena kao visokorizična i stavljena sam pod strogi nadzor! Zaista sam bila zbunjena i uplašena, ali Njegova riječ nakon duge molitve: ”Odlučujte se za ono što je Gospodinu milo”, odagnala je svaku sumnju u Njegovu volju i providnost!
Iako su medroli koje pijem još uvijek u meni budili strah, a tek kad kažem reumatologinji za trudnoću… Mislila sam da će mi održati prodiku o nezrelosti i neodgovornosti. Došla sam k njoj, ali Gospod joj je dao radost koju je podijelila sa mnom. Bio je to prijeloman trenutak! Upitala je, bojim li se? Odgovorila sam: ”Plaši me terapija kortikosteroidima”. Tada me je divno ohrabrila:”Ne boj se, Karmen! Medrol je jedni kortikosteroid koji ne prolazi kroz posteljicu!” Aleluja! Prekrasan primjer Božje providnosti. Mogla mi je propisati bilo koji kortikosteroid, ali nije! Zašto? Gospod je znao zašto i objavio to po slugama svojim prorocima (Amos 3,7).
Kada se bura stišala, a svi se već počeli navikavati na trudnoću, otkrilo se nešto što je dodatno uznemirilo liječnike ”lupusne visokorizične trudnice” – UZV je otkrio da je trudnoća blizanačka!!! No kada Gospodin čini čudo, onda je to zaista izvan granica mogućeg, jer ovu trudnoću izvesti do kraja moguće je samo Njemu!
Kontrole su postale učestalije. Uključen je i transfuziolog, jer je moguće stvaranje ugrušaka koji bi spriječili dovod kisika bebama. One bi zbog toga mogle ostati invalidi ili se ugušiti. Mučila su me pitanja poput: ”Jeste li već porodili mrtvorođenče?” Tijekom trudnoće svi su nalazi bili UVIJEK u granicama normale. Ponukana redcima: ”Iscijeli me Jahve i bit ću zdrav, spasi me i bit ću spašen, jer Ti si pjesma moja” (Jer 17,14), odlučila sam ne prekidati sudjelovanje u slavljenju na službama, iako se to ponekad činilo napornim. Gospodin mi je uvijek davao snagu. U to vrijeme, na Njegovu slavu, snimila sam i svoj prvi CD ”Moja priča”, s pjesmama koje mi je poklonio sam Gospodin i dugo ih slagao u mojem srcu.
Kako sam već i napisala, sotona je uvijek dolazio sa svojim scenarijima i lažima… Bilo je potrebno samo vjerovati Gospodinu koji je Pobjednik i izvodi sve na dobro onima koji ga ljube (Rim 8,28). Tako se dogodilo da sam pred kraj trudnoće dobila nalaz koji je vidno odskakao od normale. Uhvatila me panika. Telefonski sam ugovorila hitan sastanak s transfuziologinjom, ne bih li vidjela o čemu je riječ. Suprug me tješio: ”Gledaj Kristovim očima, a ne tjelesnim! Vjeruj Gospodinu! Đavao te plaši!” Na putu u bolnicu pokušavala sam se sabrati. Slavila sam Boga u autu, moleći i vapeći. Kao i uvijek, On se proslavio! Liječnica je pregledala nalaze i tiho rekla da je sve u redu. Začuđena, upitala sam: ”Što je s tom stavkom koja je toliko visoko od normale?” Odgovorila je: ”O, pa to je normalno povišenje u trudnoći; ne bi bilo dobro da nije tako!” Da, đavao riče u našoj glavi, ali to je sve što on može učiniti. Gospod kraljuje, samo Mu treba vjerovati!
Mjesec dana prije poroda odlučili su me, iz predostrožnosti, smjestiti u bolnicu. Nisam bila presretna, ali sam utjehu tražila kod Gospodina. Puno je braće i sestara molilo tijekom cijelog vremena mog boravka u bolnici, dok je Gospodin bio moj mir. Uostalom, nisam bila besposlena! Oko mene je bilo toliko potrebitih i neutješnih koji su trebali Radosnu vijest. A osim toga, bila sam u neprekidnom kontaktu s liječnicom koju sam molila da potencira prirodni porod, jer sam teško podnijela opću anesteziju kod prošlog carskog reza i bilo me strah. Sve sam predala Gospodu u ruke.
Nekoliko dana prije poroda, oko mene se okupio cijeli kolegij jer je trudnoća bila posebna. Obilježena sam kao ”lupusna visokorizična trudnica, sa stanjem poslije carskog reza, s vrlo velikim bebama”! Nitko nije znao kako ću se poroditi! Liječnici su zbunjeni stajali kraj mog kreveta, raspravljajući što poduzeti, jer bi mi prema dijagnozi lupusa trebali uvesti terapiju. No, nalazi su bili u redu, potpuno normalni!!! Tada sam poslana na unutarmaternični UZV srce mojih beba, ”jer je moguće da je lupus prešao na njih!” On bi ih u tom slučaju trajno oštetio pa bi bila potrebna ugradnja bypassa. To me uistinu uzdrmalo. Bio je to još jedan u nizu napada na moju vjeru. Moram li reći da je zli i ovaj put izgubio bitku?! Srca obje bebe savršeno su funkcionirala. Lupusu ni traga!
Jutro 2.11.2005. bilo mi je jako teško. Trbuh me već gušio. Ovo je treći tjedan u bolnici. Ta dokle ću… Ušla je moja liječnica i izgovorila: ”Karmen, idemo na obradu, nema se što čekati. Na kolegiju je odlučeno – u pola deset ste u operacijskoj sali. Moramo dovršiti carskim rezom!”
Povikala sam: ”Anestezija?!” Odvratila je da ćemo još vidjeti i izjurila iz sobe. Noge su mi drhtale. Još samo malo, Gospodine, daj mi snage! Učini me svjetlom, ne daj da zaplačem od straha! Vjerujem Ti! Dotakni srce anesteziologinje, nemam vezu ni ne trebam je, Ti si moj prijatelj na visokom položaju! Tada su u sobu ušli Goran i Dominik. Bili su sa mnom do ulaska u salu. Iako sam već bila pripremljena za opću anesteziju, na moju zamolbu, anesteziologinja se predomislila i odobrila lokalnu anesteziju, tako da sam bila budna za vrijeme operacije.
U 11:22 začula se predivna melodija! Zaplakao je David, prirodne težine 3460 g! Nakon nekoliko minuta, čuo se i gromoglasan plač ništa sitnijeg Natana (3400 g)! Čudo Boga živoga! Viknula sam: ”Slava ti, Isuse!” Znajući da blizanci često završe u inkubatoru, upitala sam hoće li i oni ići u njega, ali osoblje se glasno nasmijalo: ”Zar ovolike krasne bebe?!”
Oporavak je bio brz, prestala sam piti medrole. Nalazi su bili odlični i otpuštena sam iz bolnice bez terapije! Kada sam upitala pedijatra kako su mi djeca, rekao je: ”E, kad bi mi bar sva djeca bila tako zdrava”.
22.3.2006. godine na ponovnoj kontroli kod reumatologa ustanovljeno je da je sve u redu. Nema lupusa! Čak je i liječnica u čudu konstatirala da su vjerojatno bebe primorale moje tijelo da stvara imunitet. Nije važno tko što misli! Gospodin je otjerao rušitelje i poslao obnovitelje. Danas moj suprug i ja živimo svim srcem za Gospodina! Samo nam preostaje vjerovati Gospodinu da će nam biti kako nam je obećao (Dj 27,25) i da će nam zaista SVI sinovi Jahvini biti učenici… I Dominik, i Patrik Ruben, i David, i Natan! Hvala svima na molitvama! Slava Isusu Kristu!
Autor: Karmen Milković; iz knjige ”Darovi koje nebo šalje”
