Pročitao sam mnoge biografije misionara, sve od drevne povijesti pa do ovih vremena. Pomislili biste da su ti dragi ljudi, tako upotrebljavani od Boga, imali priče o neprestanoj ljubavi, sili i radosti. Ali ne. Njihove priče obilježene su bolima srca, obeshrabrenjima, čak izdajom – priče ne o avanturi, nego strahovima.
Ako smo iskreni u našoj želji da upoznamo silu koja stvara pobožnost, moramo poći u Getsemanij, do Isusa, koji je naš primjer. Sve sile koje su se suprotstavile Jobu, bile su i tamo u Getsemaiju postrojene protiv Krista. Isto tako, žestoki kušač koji je tražio Davidovo srce na krovu, isti je kušač koji je tražio Isusa na vrhu hrama da ga uništi. I sve sile agonije koje su mučile Petrovu dušu, bile su i u Getsemaniju sukobivši se s našim Spasiteljem.
Svakom pravom muškarcu ili ženi Božjoj doći će kalež boli. Čitava Isusova služba bila je vršenje volje njegova Oca. Doista, tri godine sve što je činio ukazivalo je prema Golgoti. Sada, u Getsemaniju, u biti je vapio: “O, Bože, ako je ikako moguće, oslobodi me ovog bremena. Ovo je preteško za mene. Volio bih da me to mimoiđe.”
Ne znam što može biti vaš kalež boli. Neki kršćani godinama su molili da budu izbavljeni od svojeg kaleža. Nemojte pogrešno misliti, ja vjerujem u iscjeljenje. Međutim, vjerujem i u iscjeljujuće nevolje. “Prije nego me snašla nevolja, lutao sam; ali sada tvoju čuvam riječ” (Ps 119,67).
Ne možemo si dopustiti misliti da je svaka bol ili kušnja napad od đavla. Niti možemo misliti da te kušnje znače da imamo grijeh u našem životu i da nas Bog kažnjava. David nam govori drukčije. Da nas nije snašla nevolja, ne bismo tražili Gospodina.
Autor: David Wilkerson
