Bog je taj koji će vas provesti kroz sve ono što sada činite.
Kada naše uličice izgledaju duže nego što smo to očekivali, ljudi za koje smo očekivali da će biti s nama je sve manje i sve su dalje. Uzmite za primjer dugu cestu tugovanja.
Kada izgubimo nekoga, obično odmah dobivamo podršku. Hladnjak se napuni hranom. Telefoni vibriraju i dolaze nam poruke podrške. Reklame u elektronskom sandučiću bivaju pretrpani karticama podrške. Miris ljiljana i ruža ispunjava svaki milimetar naših domova. Naša ulazna vrata postaju vrata kroz koja ljudi dolaze i odlaze kako bi nam iskazali podršku. Unutar nekoliko dana (ili tjedana), tijek podrške se usporava. Život ide dalje, ali ne i tuga.
To je prijatelji moji, jedna od mnogih takvih ulica.
Postoje ulice usamljenosti. Ulice depresije. Ulice bolnih odnosa. Ulice dugoročnih skrbi. Ulice oskudice. Ulice kronične bolesti.
Jedan od nedostataka življenja u zapadnom Teksasu jest njegova ”ravnina”. Dok se vozim autocestom ili kada idem do periferije grada, mogu doslovno vidjeti kilometre u svakome smjeru. Kao što kaže lokalna izreka: „Kada bi moj pas odlutao tri dana bih ga mogla pratiti“. Iako sam oduvijek voljela bezgranične poglede na ocean, ne volim bezgraničan pogled na nepromjenjivu zemlju. Čak i kada sam živjela u izoliranoj pustinji, bila sam okružena planinama čije su se boje mijenjale izlascima i zalascima sunca ili nakon pada snijega zimi. Postojale su različitosti, smisao da bi nešto drugo mogli biti na drugoj strani brežuljka, čak i ako bi to bilo još više kreozota ili Jošuinih stabala.
Ponekad se naše ulice bezgranično protežu ispred nas, poput ravnica zapadnog Teksasa.
Ne gubite nadu.
Na ovoj Zemlji horizont se s vremenom mijenja. Dok nastavljamo ići naprijed, vidimo obalu ili kako se brežuljak podiže u daljini. Isto onako kao što horizont nije beskrajan kao što se čini, naše okolnosti nisu beskrajne kao što mogu izgledati.
Bog točno zna kada će se naš krajolik promijeniti i On je Onaj koji će biti s nama na svakom koraku našeg putovanja.
Bog nas provodi kroz svaki predio.
„Gospodin je pastir moj: ništa mi neće nedostajati! Na poljanama zelenim pusti me da sjedim; na vodama odmorišta pusti me da počinem. On krijepi dušu moju, vodi me pravom stazom zbog imena svojega. Moram li i putovati smrtnom dolinom: ne bojim se nesreće, jer ti si sa mnom; štap tvoj i palica tvoja, oni su, koji me tješe. Pripremaš stol preda mnom, na pogled neprijateljima mojim; mažeš mi glavu uljem; čaša se moja prelijeva. Samo sreća i milost pratit će me kroz sav život; i prebivat ću u domu Gospodnjem zauvijek“. (Psalam 23)
Primijetite sve predjele koji su napisani u Psalmu:
- Zelene poljane
- Vode odmorišta
- Prave staze
- Smrtna dolina
- Pogled neprijatelja
- Dom Gospodnji
Primijetite što Bog čini za nas:
- Pušta nas da sjedimo
- Vodi nas
- Obnavlja naše duše
- Tješi nas
- S nama je
- Priprema stol gozbe za nas
- Pomazuje naše glave
- Ispunjava naše čaše do prelijevanja
- Daje nam krajnje mjesto boravka
Bez obzira na to bile naše oklonosti dobre ili zle, naš Pastir je uvijek tu. On nam možda ne daje uvijek ono što želimo, ali nam uvijek daje ono što nam treba.
Božja moć nas gura kroz svaku teškoću.
„Ali ovo blago imamo u zemljanim posudama, da obilje sile bude od Boga, a ne od nas. U svemu trpimo nevolje, ali nijesmo potišteni; zbunjeni smo, ali ne očajavamo; Progone nas, ali nismo ostavljeni; pritiskuju nas, ali ne ginemo; Uvijek nosimo naokolo smrt Isusovu na tijelu, da se i život Isusov na tijelu našemu očituje“. (2. Korinćanima 4, 7-10)
Ponos je stoljećima star problem. U našem današnjem društvu on uzima obličje vjere u vlastitu snagu:
„Vjeruj u sebe i moći ćeš to postići“.
„Ništa me neće zaustaviti“!
„Ja sam onaj koji opstaje“!
„Ja mogu proći kroz ovo“!
Sigurna sam da sam se ovime zamjerila nekima, ali dopustite mi da objasnim. Samopouzdanje samo po sebi nije negativno, ali u što (ili u koga) se pouzdajemo? U svoju inteligenciju? U svoj financijski status? U svoj borbeni duh? U svoje prošle evidencije uspjeha? U svoje zdravlje?
- Našu pamet se može nadmudriti.
- Naši umovi mogu biti upropašteni demencijom.
- Naše financije mogu doživjeti krah nakon sloma burze.
- Naš uspjeh može biti zakočen od strane naših protivnika.
- Naše zdravlje će s vremenom biti sve lošije.
- Naš život neizbježno završava.
Jesmo li zaista tako moćni kao što tvrdimo? Kada to stavimo u perspektivu, samo je Bog svemoćan. Naše pouzdanje ne bi trebalo počivati u nama samima, već u Bogu.
Bog je morao razbiti više od nekoliko mojih izvora ponosa kako bi mi pokazao koliko je On superioran. Svijet želi da kažem: „Ja mogu učiniti sve zato što sam uporna/moćna/inteligentna“! Isus želi da kažem: „Mogu učiniti sve u Kristu, koji mi daje snagu“!
Nadmašiva snaga pripada Bogu. Bog nas priprema za vječnu slavu. Bog je taj koji će hodati s nama kroz svaku mračnu ulicu, svaku prostranu ravnicu, svaki opasni prolaz kroz liticu.
Bog je taj koji će vas provesti kroz sve ono što sada činite.
„Spomeni se bijede moje i stradanja, pelina i otrova! Bez prestanka na to misli i sahne duša u meni. To nosim u srcu i gojim nadu u sebi. Dobrota Jahvina nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo. Oni se obnavljaju svako jutro: tvoja je vjernost velika! “Jahve je dio moj”, veli mi duša, “i zato se u nj pouzdajem“. (Tužaljke 3, 19-24
Autor: Elihu Anderson; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Thecourage.com
