Može li uvreda biti blagoslov? Na koji je način blagoslovljen onaj koji se ne uvrijedi? Što činimo kada nas drugi uvrijede?
Sjećam se sramote koju sam osjetila i rumenila lica kada sam shvatila da mi prijateljica daje do znanja da nisam pozvana biti članicom skupine s kojom se ona redovito susreće; i da se to nije dogodilo slučajno.
Pokušala sam shvatiti što se događa i otkloniti napetost tako što sam joj rekla neka se ne brine oko toga. Rekla sam joj da, zbog dječjih aktivnosti i ostalih poslova ionako ne bih imala vremena. „Ne bih se mogla pridružiti vašoj skupini ni da si me zamolila!“ Rekla sam kroz smijeh, kako bih učinila sve što je u mojoj moći da kod nje spriječim osjećaj žaljenja za mene.
Moje su riječi bile istinite. Zaista sam bila i prezauzeta. Zaista nisam željela da se brine zbog toga. No, moji rumeni obrazi i glasno kucajuće srce odavali su tajnu koju sam pokušavala sakriti: trudila sam se ne biti uvrijeđena.
Zatvaranje vrata
Jako dobro znam koliko uvreda može biti destruktivna. Mudre izreke 18, 19 uče: „Jedan uvrijeđen brat je nedostupniji no utvrđen grad; i svađe su čvrste kao zastor na glavnoj kuli.“ U uvredi postoji grozna i strašna snaga.
Uvrijeđeni ljudi mogu postati tvrdoglavi, neposlušni, nedostupni za slušanje. Kada smo uvrijeđeni, vjerujemo da smo mi ti koji su u pravu i stoga osjećamo opravdanje kada od onoga tko nas je uvrijedio stvaramo zlikovca.
Smatrala sam da sam pouzdani član skupine tih prijateljica, da bih saznala da ipak nisam. Moj osjećaj pripadnosti bio je na bolan način izazvan. Mogla sam ovo prihvatiti u dobroj vjeri i odabrati svoga Gospodina, koji me je nazvao svojom prijateljicom ili sam mogla postati gruba: gruba poput čavala, poput neizmjerno snažnog grada, čija su vrata zatvorena i čiji ponos drži one koji su nanijeli uvredu podalje.
Biblija nam pokazuje jako puno primjera gdje je Isus uzrokovao uvredu kod ljudi. Uvrijedio je stanovnike svog rodnog grada. Uvrijedio je farizeje i pismoznance. Isus je kamen spoticanja i stijena uvrede. To nije veliko iznenađenje za kršćane. Nas ne iznenađuje činjenica da su farizeji ili stanovnici njegovog rodnog grada uvrijeđeni i povrijeđeni zbog Isusovog učenja i boljih moralnih standarda. Iz naše točke gledišta, nije nam preteško za vidjeti da je Isus uvijek bio u pravu kada je izazvao način na koji su oni živjeli. Vidimo nedostatke i ponos tih ljudi, vidimo kako se lako mogu uvrijediti.
No puno je teže primijetiti ponos kada smo mi ti koji su uvrijeđeni i kada osoba koja nas je uvrijedila nije savršeni Isus.
Opojnost uvrijeđenosti
Što činimo kada nas drugi uvrijede? Što činimo kada bivamo povrijeđeni ili kada smo mi ti koji povrjeđujemo druge kao rezultat nepažnje, bezobzirnosti, razlike u osobnostima, kada nenamjerno ne shvatimo poantu ili kada je uvreda rezultat naše ili tuđe povrijeđenosti?
Najprije se trebamo prisjetiti da, kada nas drugi vrijeđaju na zaista grješan način, oni zapravo prvo i najprije vrijeđaju Boga. Grijeh počinjen protiv nas djeluje osobno, jer često i jest osoban. No on je još više osoban za Boga, koji ne samo da nas razumije; On nas je stvorio. Bog je strpljiv s onima koji su uvrijedili Njegovu svetost. No Bog neće biti strpljiv zauvijek. Za one koji su s Bogom ujedinjeni kroz Njegovog Sina po vjeri, njihova uvreda protiv Boga uništena je na križu.
Drugo, dobro je prisjetiti se da je Bog osmislio način kako da se nosimo s legitimnom uvredom. Možemo slijediti upute našeg Gospodina i izravno otići kod te osobe, nadajući se da ćemo pridobiti našeg brata. (Matej 18, 15) Nikada ne trebamo ostati uvrijeđeni. Čak i ako ne dobijemo našeg brata nakon što smo otišli kod njega, ne moramo živjeti u našem stanju uvrijeđenosti. To možemo predati Bogu. Predavanjem onoga što su nam drugi učinili Bogu mi zauzimamo stav koji je sprema za pomirenje, ako to Bog omogući.
No što je sa slučajevima kada uvreda nije počinjena namjerno, zbog jasnog grijeha? Što je sa situacijama poput one u kojoj sam se sama pronašla, situaciji u kojoj protiv mene nije učinjen grijeh, ali su moji osjećaji ipak bili povrijeđeni? Ovdje pomaže spoznaja o tome da je uvreda snažno opojno sredstvo. Ono je snažno opojno sredstvo jer nam daje moć. Sjetite se ovoga: „Uvrijeđeni brat bolje je utvrđen od snažnog grada“!
Kada naše povrijeđene osjećaje pretvorimo u uvrijeđenost, prelazimo iz stanja ranjivosti u stanje nedodirljivosti. Kada nas nečije djelo ili riječ, tada je primamljivo pokušati se zaštititi ljutnjom ili samopravednošću, koja se maskira u uvrijeđenost. Lakše je one koji su nas povrijedili zamisliti kao negativce, nego da o našim povredama razmišljamo kao o pokazateljima osobnih nesigurnosti i slabosti.
Zdrav razum i slava
Mudre izreke 19, 11 uče: „Zdrav razum usporava čovjekov gnjev, a njegova slava, to je prijeći preko uvrjede.“ Danas smo u manjku zdravog razuma i ovakve slave. Umjesto da usporimo i pružimo priliku našim racionalnim umovima da stvari razjasne našim uzbuđenim srcima, dopuštamo da naši osjećaji stvaraju naš odgovor. Umjesto da smo spori na uvrede, tražimo uvrede iz najmanjih mogućih pogrešaka drugih ljudi učinjenih prema nama.
Sve ono što drugi ljudi govore, a s čime se ne slažemo, đavolja je prigoda za uvredu. Sve što druga osoba čini, a što se razlikuje od onoga kako bismo mi to činili, vodi naša srca prema otvrdnuću. Prečesto se ne možemo samo ne složiti s drugima; njihove nas riječi, postupci i djela vrijeđaju, čak i ako se ništa od toga izravno ne odnosi na naše živote. Ako i ne možemo pronaći načine kako ćemo samo biti uvrijeđeni, sami počinjemo vrijeđati druge i to opravdavati. Umjesto neponavljanja onoga što je uvreda drugome (Mudre izreke 17, 9), društvo nas potiče nas na pamćenje uvreda i na uzvraćanje za te iste uvrede.
Blagoslovljen je onaj koji se ne uvrijedi
U pozadini naših uvreda stoji puno dublji uzrok od naših nesigurnosti i slabosti, iako ovo dvoje neprestano napaja našu uvrijeđenost. U korijenu stoji ponos i idolopoklonstvo, nešto čega su naša srca puna. Sami smo sebe postavili kao standarde onoga što je dobro i ispravno i što mora biti poštovano. Sve što podsjeća na izazov bilo kakve vrste rezultira ljutnjom, odbacivanjem i time da se uvrijedimo.
No zapravo nismo mi standard: Bog jest. To je sjajna vijest za nas grješnike. Zbog toga što je Bog standard, zbog toga što samo On može vidjeti srca i razlikovati motive svakoga od nas, možemo biti slobodni u pretpostavljanju najboljeg kod drugih i možemo vjerovati da će Bog savršeno suditi na kraju. Sada imamo zdrav razum kako bismo mogli biti spori na ljutnju. Možemo postati otporni na uvredu na slavan način.
Ne želite li odložiti uvrede koje ste njegovali protiv drugih i odmarati se u spasenju Boga, koji je spor na uvredu, ali prebogat postojanom ljubavlju? Bog strpljivo odlaže vrijeme suda, no sud će doći. Danas je dan za pribijanje lažne moći uvredljivosti na križ i prihvaćanje evanđelja; koje je Božja moć spasenja za svakoga tko povjeruje. (Rimljanima 1, 16)
Autorica: Abigail Dodds; Prijevod: Ivan H.; Izvor: DesiringGod.org; Prevedeno i objavljeno uz posebno dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi samo za Novizivot.net.
