Blagoslov može postati prokletstvo mnogima koji tada zaborave na Boga ili misle da su sami zaslužni za ono što imaju. Koje su duhovne zamke zemaljskih uspjeha?
Neka od najmračnijih iskušenja, ona koja djeluju neodoljivo dolaze usred blagoslova. Dok uživamo u pobjedama ili u proboju na različitim životnim poljima, naša duhovna obrana često ”oslabi”. Opustimo se. Možemo početi zanemarivati disciplinu i odnose koji su nas držali blizu i ovisnima o Kristu.
Patnja, s druge strane, ima drugačiji učinak. Patnja u isto vrijeme podiže našu obranu ili budnost i dovodi nas u poniznost. Patnja nas lišava oslanjanja na nas same te uklanja potrebu za zemaljskim užicima i udovoljavanju. Patnja dovodi to toga da duhovna stvarnost, kao i percepcija vječnosti postaju vidljivije i opipljivije, tako što hitnost zemaljskog života stavljaju u širu perspektivu i fokus.
No s druge strane, blagoslovi mogu otupiti naša osjetila i mogu nas lišiti duhovne spremnosti. Nadalje, mogu nas otvoriti novim iskušenjima. U Bibliji čitamo kako su mnogi ljudi vjere padali u ovu zamku.
Na primjer, kralj David je pobijedio desetke tisuća i imao je srce koje je bilo Bogu po volji. No, tijekom uživanja u pobjedama i plijenu, pao je u grijeh zbog žene drugog čovjeka. Dok su opasnost i ranjivost iz Davida izvlačile ono najbolje, luksuz njegovih palača iz njega su izvlačile najgore.
Pad još jednog kralja pokazuje nam put koji vodi do neuspjeha usred blagoslova, na jednako prosvjetljujući i upozoravajući način.
Iluzija snage
Od samog početka 4. poglavlja knjige o Danielu, naši duhovni alarmi bi trebali glasno odjekivati: „Ja, Nabukodonozor, ja bijah spokojan u kući svojoj, napredovah u svojoj palači.“ (Daniel 4, 1) Nabukodonozor je sam imao prilike osobno svjedočiti kako je Bog spasio trojicu muškaraca iz plamteće peći, što je dovelo do toga da se ponosni kralj ponizi i da počne štovati Boga. (Daniel 3, 28-29)
Takvo je iskustvo trebalo stvoriti čvrsto divljenje i otpornost prema njegovoj prošloj aroganciji. No umjesto toga, čitamo kako kralj uživa u svojoj samodovoljnosti, dok dopušta da luksuzi njegova kraljevstva hrane i miluju njegov ponos. Zbog toga je Bog odlučio protresti njegovu duši i probuditi je iz sna. (Daniel 4, 5)
Niti jedan mudrac niti astrolog nije mogao protumačiti taj zastrašujući san; san o divovskom, prekrasnom stablu koje će uskoro biti srušeno. Stoga Nabukodonozor poziva Daniela, budući da mu je on tumačio snove u prošlosti. (Daniel 2, 30) Ovaj novi san bio je previše intenzivan i uznemirujući, čak i za Danijela. (Daniel 4, 19) Upozorio je kralja: „To si ti, o kralju! Jer ti si postao velik i snažan; tvoja veličina je narasla i dosegla do neba, a tvoja vlast, sve do krajeva zemlje.“ (Daniel 4, 19) Ti si taj koji će biti srušen. Bit ćeš uklonjen sa svog prijestolja i doma. Izgubit ćeš razum i jest ćeš travu, kao životinja. Ta grozna nevolja će te opterećivati godinama.
Nabukodonozor je bio bogato blagoslovljen. Posjedovao je moć i silu koja je nadilazila svakog kralja tog vremena. No ovaj blagoslov postao je njegovo prokletstvo. „Stoga kralju,“ Daniel zaklinje, „neka ti bude mio moj savjet: iskupi svoje grijehe pravednim djelima i svoja bezakonja milosrđem prema siromasima, da bi ti potrajala sreća.“ (Daniel 4, 24)
Kako ne odgovoriti na blagoslov?
Kralj Nabukodonozor već je dva puta doživio poniznost i priznao je Danielu: „Zaista, tvoj Bog je Bog svij bogova i Gospodar gospodara.“ (Daniel 2, 47) S obzirom na sve ono što je vidio i spoznao, dok se odmarao lagodno u svome domu, kako će odgovoriti na novo i znatno teže upozorenje? Dok je hodao trijemom svoje palače nekoliko mjeseci kasnije, pokazao je divljenje prema samome sebi:
„Nije li to taj veliki Babilon što ga ja sagradih da mi bude kraljevskom prijestolnicom – snagom svoje moći, na slavu svoga veličanstva?“ (Daniel 4, 27)
Ako želite savjet o tome kako ne odgovoriti na blagoslove, samo pročitajte i gluposti i ponosu ovoga čovjeka. To su sastojci upozorenja za svakoga od nas, za dane kada je brižnost Božje ruke vidljiva.
Ponos
„Nije li to taj veliki Babilon što ga ja sagradih…“
Ponos shvaća Božji blagoslov kao nešto što je zarađeno i zasluženo. Poput Nabukodonozora, ponos promatra obitelj osobe, posao, reputaciju i utjecaj, službu i potiho sam sebi kaže: „Pogledaj što sam sve ja izgradio.“ Ponos potiče umišljenost i miluje nesigurnost. „Naravno da bi ti Bog to sve dao. Ne bi li? Gledaj samo kako si razgovorljiv, kako teško radiš, kako si karizmatičan i kakav si sjajan strateg!“
Poniznost doživljava svaki napredak i brigu od Boga, svaki uspjeh i stručnost u nečemu kao ono što to zaista i jest: dar. „Nitko ne može dobiti ništa izuzev onoga što mu je dato s nebesa,“ mudro zbori Ivan Krstitelj. (Ivan 3, 27; Jakovljeva 1, 17) Niti jednu stvar. Ništa dobro što imamo nije naše, niti smo to dobili u konačnici zahvaljujući nama, nego Bogu.
Samodovoljnost
„Nije li to taj veliki Babilon što ga ja sagradih da mi bude kraljevskom prijestolnicom – snagom svoje moći, na slavu svoga veličanstva…“
Samodovoljnost shvaća Božje blagoslove kao dokaz vlastite snage i sposobnosti osobe. Grješan impuls ovdje se preklapa s ponosom, u čijem korijenu i počiva. No primijetite vrhunac pokazivanja samodostatnosti: „…snagom svoje moći.“
Nabukodonozor ovdje uzima zasluge za sve ono što posjeduje. Vidio je svojim očima kako Bog spašava trojicu muškaraca iz plamena, no i dalje smatra da sve ono što posjeduje, posjeduje zahvaljujući svojim sposobnostima.
Oni koji su okusili Božje milosrđe po Isusu Kristu razvijaju alergijsku reakciju prema hvalisanju. Kada blagoslov dođe, umjesto hvalisanja, oni, zajedno s apostolom Pavlom izgovaraju: „Ali milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni – ali ne ja, nego milost Božja sa mnom.“ (1. Korinćanima 15, 10) Iako se trudio, sva zasluga ide Bogu. „Ta tko tebi daje prednost? Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio?“ (1. Korinćanima 4, 7; 1. Ljetopisa 29, 14)
Samo-udovoljavanje
„Nije li to taj veliki Babilon što ga ja sagradih da mi bude kraljevskom prijestolnicom…“
Samo-udovoljavanje shvaća Božje blagoslove kao dopuštenje za sebičnost. Kada je Nabukodonozor pogledao na Babilon, vidio je kraljevsku palaču; mjesto udobnosti i zadovoljstva za kralja, za sebe samoga.
On vidi cijeli svijet kao sredstva koja postoje radi ispunjenja njegovih žudnji. Gledali smo ovakve pokvarene umove, koji su kvarili službu za službom, nismo li? Koliko se pastora i vođa uzdignulo na istaknutim mjestima i koliko je njih zloupotrijebilo moć svoga utjecaja i mogućnosti služenja, da bi u konačnici izgubili svoj dobar glas?
Milosrđe s druge strane, shvaća blagoslove kao prigodu za prikazivanje ljubavi. „Jedni druge poslužujte – svatko po primljenom daru – kao dobri upravitelji različitih Božjih milosti!“ (1. Petrova 4, 10) Pavao također piše: „Doista vi ste, braćo, na slobodu pozvani! Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego – ljubavlju služite jedni drugima.“ (Galaćanima 5, 13)
Ponizni ljudi nauče slijediti Isusa, osobu koja je svoju silu i položaj koristila kako bi podizala druge, čak i onda kada je to značilo da je potrebno poniziti sam sebe „do smrti, čak i smrti na križu.“ (Filipljanima 2, 8) U Kristu, Bog nas blagoslivlja, tako da i sami postajemo motivirani i opremljeni za blagoslivljanje drugih. (2. Korinćanima 1, 3; 4)
Hvalisavost
„Nije li to taj veliki Babilon što ga ja sagradih da mi bude kraljevskom prijestolnicom – snagom svoje moći, na slavu svoga veličanstva…“
Hvalisavost shvaća Božje blagoslove kao smisao klanjanja samome sebi. Nabukodonozor je pogledao van i vidio ono što mu je Bog dao, ono što je Bog omogućio da bude izgrađeno i uspješno, ali umjesto da je priznao da je to nastalo Božjom rukom, počeo se hvaliti. Mudri su pjevali: „Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih.“ (Psalam 19, 1) No kralj je zastao kako bi se divio samome sebi: „Gledajte kako sam ja čudesan.“ Kralj će kasnije u povijesti pasti mrtav zbog istoga grijeha. (Djela 12, 23)
Mogli bismo pomisliti da je Nabukodonozorova anomalija u ponašanju čudna da i sami nismo okusili sličnu kušnju u određenim situacijama, u odnosu na stanje u našim obiteljima, poslovima ili službama. Jer i sami smo bili kušani i pali smo u vezi hvalisavosti u vezi postignuća ili onoga što posjedujemo, zbog dobrih djela koja smo učinili ili mudrih riječi. Koliko često smo i sami zastali kako bismo se divili lažnom osjećaju naše veličanstvenosti?
Milosrđe iskazuje štovanje, ali nikada ne štuje samo sebe i nikada se ne zavarava u pogledu nekakve svoje veličanstvenosti. Milosrđe veselo pjeva: „Ne nama, o Jahve, ne nama, već svom imenu slavu daj zbog ljubavi i vjernosti svoje.“ (Psalam 115, 1) Pobožni služe, rade i ljube „snagom koju daje Bog da se u svemu slavi Bog po Isusu Kristu, komu slava i vlast u vijeke vijekova! Amen.“ (1. Petrova 4, 11)
Oduprimo se budalastim zavođenjima i kušnjama koje su mučile kralja Nabukodonozora i uživajmo u zadovoljavajućoj i ispunjavajućoj nagradi, koja dolazi iz spoznaje da sve ono što posjedujemo, sve ono što činimo, dolazi od Gospodina, kroz Gospodina i prema Gospodinu.
Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi samo za portal Novizivot.net.
