„Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko“ (Matej 5, 3)
U Isusovo vrijeme biti siromašan značilo je nemati ništa. Siromah je onaj koji je doista u materijalnoj potrebi. Takvi su siromasi tražili utočište u Bogu.
Odatle i naša riječ „ubog“ ili kako Zagorci kažu „bogec“. Sva nada siromaha, oslanjanje i utočište je u Bogu. On je ponizan i potpuno ovisan o Bogu.
Zato je siromaštvo počelo vremenom poprimati duhovno značenje. Siromašan duhom je onaj tko je svjestan svoga stanja pred Bogom. On nema ništa čime bi zadovoljio svetost Božju, duhovno je potpuni siromah, u stanju potpune propasti.
On zna da temeljem svojih djela zaslužuje samo Božji sud. Svjestan je da potpuno ovisi o Bogu odnosno o njegovom milosrđu i zato ponizno i skrušeno moli „Gospodine Isuse Kriste, sine Božji, smiluj se meni grešniku“.
VIDI OVO: 8 blaženstava koja je Isus izgovorio: Tko su blaženi ljudi?
Takvome siromahu koji je ogoljen pred Bogom, koji pred Njim stoji, Bog će dati najveće bogatstvo, pravo na Kraljevstvo nebesko. Oni koji smatraju da su bogati, da su sveti sami po sebi, da ne trebaju milost Božju, niti njegovu pravednost jer se smatraju pravednima, Bog nema što dati jer oni umišljaju da sve imaju.
Primjer takvih u Isusovo vrijeme su bili farizeji. Oni su smatrali da imaju veliko duhovno bogatstvo i da su bolji i svetiji od svih drugih. Pojava modernih farizeja nije rijetkost. Nalazimo ih u crkvama, na društvenim mrežama. Žele nam se predstaviti duhovno bogatima, gledaju na druge nerijetko s visoka.
Samo oni koji shvaćaju da ništa nemaju, da su „ubogi“, koji su ponizni pred Bogom, oni su spremni i primiti iz riznice Božjega bogatstva.
