Je li blagdan Svih svetih dan mrtvih ili dan živih? Isus govori: „A Bog nije Bog mrtvih nego živih, jer za nj svi žive“. (Luka 20, 38).
Pojedine Zapadne Crkve danas obilježavaju blagdan Svih svetih.
Noć prije ovoga blagdana, nametnuto od poganske kulture, obilježava se „Noć vještica“. Iako je taj, novi običaj među nama, mnogima zabavan i opuštajući, radi se o slavljenju „kulture smrti“ i nespojiv je s kršćanstvom koji slavi Život.
No, nažalost, mnogi i Dan svih svetih razumiju samo u kontekstu smrti. Zato ga mnogi nazivaju i „Dan mrtvih“ (zamjenjujući ga sa sutrašnjim „Dušnim danom“ koji se također ne može nazvati Danom mrtvih), ne shvaćajući pravu poruku ovoga blagdana.
Naših se pokojnika trebamo sjećati
Naših se pokojnika s poštovanjem trebamo sjećati. Oni koji su bili prije nas i koji su ostavili pozitivan trag u našem životu, koji su u nas usadili prave vrijednosti a posebice koji su nam prenosili kršćansku poruku, zaslužuju našu zahvalnost i sjećanje. To mogu biti naše bake i djedovi, naši roditelji, duhovni očevi i svi drugi za čiji život i činjenicu da su bili među nama i dio naših života možemo Bogu zahvaliti.
No ako naše razmišljanje o pokojnicima ostane samo na razini da su oni mrtvi, i da je čovjek nakon fizičke smrti mrtav, ne čini nas drugačijima od onih koji nakon smrti ne vide ništa nego puko nestajanje, nestajanje materijalnog ali nestajanje i duhovnog čovjeka.
Oni koji u Gospodinu umiru, nisu mrtvi nego živi
Isus govori: „A Bog nije Bog mrtvih nego živih, jer za nj svi žive“. (Luka 20, 38). Za sebe kaže da je „Život“ i on daje život vječni onima koje je pozvao k sebi i koji su se na taj poziv odazvali (Ivan 10, 28).
Taj vječni život ne počinje jednom kada fizički napustimo ovaj svijet, već onoga trenutka kada smo postali djeca Božja, odnosno od Njega rođeni za život vječni (Ivan 1, 12-13). Svi oni koji „umiru u Gospodinu“ nisu mrtvi već živi u slavi Gospodnjoj, življi nego što smo mi ovdje u ovozemaljskom životu.
Oni koji su u Gospodinu jesu sveti
No, Isus ne samo da nam daje život vječni. On nam daje i svetost. Apostol Pavao vjerne naziva „svetima“ na mnogim mjestima u svojim poslanicama. Krist je s nas skinuo haljinu nepravednosti i obukao nas u haljinu svoje svetosti. Ako smo u Kristu, nova smo stvorenja (2. Korinćanima 5,17).
Nismo sveti zato što smo pravedni sami po sebi, već zato što smo opravdani po Kristovoj žrtvi. I zato kada kažemo „Svi sveti“, mi ne mislimo samo na one koji su se istakli svetošću svoga života i postali nam uzor za nasljedovanje Krista. Mi mislimo na sve one koji danas nasljeduju Krista, ali i na sve one koji su „umrli u Gospodinu“ i koji su dio nebeske, proslavljene Crkve.
Tugujmo, ali ne bez nade
Apostol Pavao nam govori da u sjećanju na naše pokojnike koji su usnuli u Gospodinu ne tugujemo kao oni koji nemaju nade (1. Solunjanima 4,13). Tugovanje je prirodna emocija. I Isus je tugovao nad svojim prijateljem Lazarom – zaplakao je (Ivan 11,35). Ali ne tugujmo bez nade. A naša nada je u Isusovom obećanju:
„Ja sam uskrsnuće i život: Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?“ (Ivan 11, 25-26)
