Prije 5 godina donijela sam svjesnu odluku da ne stavljam maskaru kada idem u crkvu. Glazbeni dio bogoslužja je bio toliko lijep, da me je dovodio do suza, a umjesto toga da mi crne suze padaju niz lice, odlučila sam uopće ne stavljati maskaru.
Nedugo nakon toga, prisustvovala sam ženskoj konferenciji u svom zavičajnom gradu. Bio je to jedan od onih događaja koji oduzima dah. Bog se otkrivao u svakom detalju – u govornicima, glazbi, svemu. Do kraja trećeg dana, moja duhovna šalica je bila prepunjena. Iako su mi suze povremeno padale niz lice tijekom konferencije, do kraja trećeg dana, dogodilo se sveopće plakanje. Bila sam u potpunosti slobodna. Divila sam se Božjoj dobroti, svemu što je učinio u prošlosti, koliko je brinuo za sve nas u toj sobi te sam bila ispunjena uzbuđenjem zbog njegovih planova za moju budućnost.
Opustila sam se i nije mi bilo bitno što će mi lice biti crveno, ili što ću biti u neredu nakon toga. Mogu li biti iskrena? Bio je to prvi put nakon mnogo vremena da sam plakala u crkvi bez brige kako ću izgledati drugima.
Pa što je poanta priče? Preporučujem li da je pogrešno stavljati maskaru kada idemo u crkvu? Naravno da ne. Volim šminku. Volim štikle i lijepe tunike. Volim sređenu frizuru, traperice s cirkonima i nove čizme. I ne mislim da je bilo što pogrešno s ovim stvarima. Ali kada majica koja pokriva naše srce postane bitnija od čistoće u njemu, to je veliki problem. Kada srce, koje krasi našu unutrašnjost, postane manje bitno od nove ogrlice koja krasi vanjština, nalazimo se na opasnom teritoriju.
Danas me pozivaju kao govornicu za ženske konferencije diljem države da ohrabrim žene. Velika je čast to činiti i provoditi dosta vremena u pripremi onoga što bih mogla podijeliti. Iskreno, također razmišljam i što bih mogla odjenuti.
Tijekom skorašnjeg događaja izvan grada, trebala sam govoriti u petak ujutro, ali sam stigla ranije, u četvrtak navečer, kako bih prisustvovala otvaranju konferencije. Žena u službi me je pozdravila, čijim izgledom sam bila zadivljena. Njezina frizura je bila savršena. Njezina odjeća je bila fina i moderna. Bila je pravi biser. A onda, desila se prelijepa stvar.
Počelo je slavljenje i proveli smo sljedeća dva sata pjevajući pjesme našem Kralju. I znate li što je učinila ova lijepa žena? Izula je visoke potpetice i kleknula na pod, i onda se kasnije poklonila u otvorenom slavljenju i obožavanju Stvoritelja Neba i Zemlje. Suze su mi potekle niz lice, još jednom. Bio je to trenutak kada sam pomislila: “Svi se trebamo vratiti temeljima.”
Godinama su me učili da naše najbolje damo Bogu. Mnogi ljudi u mom životu su to prevodili tako da muškarci oblače odijela i da žene obuku haljine i najlonke, jer se to smatralo najboljim. Onda sam prešla u crkvu u kojoj je bilo uobičajeno doći na bogoslužje u trapericama i majicama. Što je ispravno? A što s beskućnikom koji nema cipele? Što on treba obući?
Moj odgovor vama je, da je “sve” ispravno dokle god su namjere ispravne. Ako želite odjenuti hlače i sako, ili dugačku haljinu jer vjerujete da to proslavlja vašeg Spasitelja, onda slobodno to činite. Ali budite oprezni da ne osudite mladu majku preko puta vas koja je obukla traperice i majicu s natpisom.
Provedite više vremena pripremajući svoje srce za poruku koju će propovjednik iznijeti, umjesto u peglanju svog odijela. Provedite više vremena moleći se za vođu slavljenja, nego u odabiru nakita za nedjeljni izgled. I iznad svega, ponesite sa sobom čisto srce, spremni da se okupite u Kraljevoj kući i poželite dobrodošlicu svima, bez obzira kako su obučeni.
Autorica: Jennifer Maggio; Prijevod: Ivana R.; Izvor: Crosswalk.com
